Goodbye Shanghai/Evo me doma...

U petak navecer stigla nam je vijest o strashnom uraganu koji se priblizava Shangaju. Cudoviste je to zvano supertajfun Muifa i najveci je od 2005. Ozbiljna stvar. Evakuirano je 200 000 ljudi iz nekog obliznjeg grada, a tisuce brodica usidreno u lukama. China Eastern otkazao je sve svoje Shangajske letove do ponedjeljka popodne. Dio najprometnije morske luke na svijetu luke bio je zatvoren. Dio mene se zabrinuo, pitala sam se treba li bjezati ili ostati, zvati nekoga - a ostatak je mislio: "Tajfun? Hm... Bas da vidim." I na kraju smo ostale, u sobi koja je bila u sredini hostela, bez prozora, ali sa klimom, na trecem katu - zlu ne trebalo, imale smo svoj bunker. Ustala sam se ujutro, a ekipa u predvorju (sa staklenim vratima) sjedi, smije se, tipka i igra uno. Vrata otvorena, malo puse, a vani ljudi pedaliraju, elektricni motorini zuje, na ulicama susjedi razgovaraju i popravljaju prastara prijevozna sredstva, peku se valjusci (i dobro mirisu), mame, tate i mala djeca se shecu, u posti zastitar spava, a zena za pultom se cudi sto radim tamo, sunce se probija kroz oblake, temperatura 30C... Dobar neki tajfun...

Volim Shanghai, jer izgleda kao jedan od onih pretjeranih snova. Premalo vremena sam provela u njemu da bih mogla ista vise reci, ali obecala sam si to popraviti. Bar jos jednom moram se provozati metroom - ima nesto oslobadjajuce u trenu kad shvatis da mozes na tako velikom mjestu zujati sam i ne izgubiti se. 

Krenule smo na aerodrom jucer u 7 ujutro. Nas dvije i 6 torbi na pocetku rush houra, ali proslo je dobro. Vozila sam se do Pudonga i razmisljala o svemu sto se nadogadjalo proslih mjesec dana, a da vam nisam ni spomenula. Slagala sam si neku top listu, vise ni sama ne znam poredak, ali pri samom vrhu bili su: upadanje na set filma (ili kakve sapunjare, nismo vise sigurne, covjek je jako dramaticno umirao, vise puta i puno se plakalo) i fotkanje s glumcima/statistima; voznja neke elektricne zujalice po Pingleu dok iz nje tresti nesto sto zvuci kao "Komsija, komsija"; trenutak kad me prodavacica pustila samu da surfam u ducanu/garazi s racunalnom opremom, jer je morala nahraniti klince; Romana, Ivana i Majda rucale su u jednom seoskom hramu; trenutak kad je nas mirni strpljivi vozac izasao iz kombija i poceo vikati na mudraca koji mu je sjeo na far tri puta (nije mu bilo jasno zasto ne moze naprijed)...razgovor izmedju Kineza i Indijca u hostelu, nakon sto je Indijac kineskom drustvu spremio pravi spicy obrok (prije toga im je tvrdio da njihova kuhinja nije ljuta, a oni njemu suprotno):
"Was it spicy?"
Kinez (shmrcajuci, kroz suzne oci): "Nooooo...shmrc Do you have a tissue?"

"Moja domovina" u Guilinu i "Ja vas razumem. Odakle ste?"... ima toga jos, sigurna sam. Pocet cu se prisjecati kad dodjem doma i naspavam se. 

U svakom slucaju, gotovo je. Ovo pisem s onog uzasa zvanog Sheremetyevo, ali s dobrim vijestima - nasle smo jednu osobu dobre volje: jucer nam se teta cistacica obratila s "Djevojcke", pa rekla nesto sto bi znacilo "biste li se malo pomaknule da pobrisem pod" i kad smo se maknule rekla "Spasiba". Trebalo bi ju klonirati i dati joj da sve radi uz povisicu, dobre beneficije i godisnji za svaku njenu inacicu.

Za tri sata polijecemo za Veneciju, a onda... doma: na jogurt i maminu spizu. Jedva cekam!

To bi bilo to. Bilo je lijepo pisati vam. Vidimo se negdje na kavi.
All my love,
Over&Out,
Do

Dekadencija

....izlaz iz metroa koji mirisi... na parfem...i to Burberry Summer s promotivnog standa...
...shopping centar kojeg cuvaju ljudi u crnom sa slusalicama u usima, a u nazivima ducana se nizu Chanel, Louis Vouitton, Prada, Gucci, Miu Miu, Tom Ford...
...ekipa koja ispred njega uporno prodaje Lolex...
...hram koji je 1930tih vodio opat i gangster, poznat po svojim konkubinama i bijelim ruskim zastitarima koji su nosili blindirane kovcege ne bi li ga prekrili u slucaju napada...kazu da je staro zdanje poput Shangaja: 95% renovirano, 5% ocuvano... i cijelo bljeshti zlatno.
...ociscene ulice po kojima setaju mrshavice u prelijepim haljinama, visokim potpeticama i drzanjem manekenki...
...taksist koji u 2 ujutro upali taksimetar, ne cjenka se oko cijene, ne vozika naokolo, i trudi se naci odrediste kako god najbolje moze, ali svakih tristo metara kosta 1 yuan, a voznja autocestom traje 35 minuta...
...Besame mucho koja lagano svira na cesti, bossa nova koja odjekuje necim sto se zove leisure centre.
... roza plocice u toaletima nad kojima se ne cuci, vec na kojima se sjedi, a koji mirisu po nekom sredstvu za ciscenje.
...visoki neboderi u kojima se danju vide oblaci kao u zrcalima, a nocu imaju neonski sjaj cijih je 5 min vjerojatno blizu vrijednosti proracuna zemlje iz koje dolazim...
...neoni - po brodovima na rijeci i motorima u akrobatskoj predstavi... shljokice po svilenim maramama...
...kupovina neke torbice u nekom ducanu za neki nevelik novac, da bih dosla u hostel i od svoje cimerice amerikanke cula "It's a Dior knock-off!! See the stitching?" Imam laznjak, a da se nisam ni trudila. (hihi)
...klub koji se zove The Spot, u kojem svira remiksirani Bitter Sweet Symphony s orkestralnom pratnjom i Willow Smith, lusteri izgledaju secesijski, Klimt visi po zidovima, a cuga za cure je besplatna... i fina.
...klub koji se zove The Velvet Lounge, i sav je prekriven crvenim barshunom...
...kineskinje koje plesu pred starijim turistima ne bi li privukle paznju...
...boca vode koja u klubu kosta 70 yuana...
...odrzavan i nov metro koji vozi i nakon 11, iako su svi suprotno govorili...
...tetica u tuk-tuku koja ludo vozi kroz crvena svjetla i pregoleme BMWe, ne bi li mi pomogla naci prijateljicu kojoj je zadnji vlak zatvorio vrata pred nosom... zapravo ne zna koga trazim, ali zna sto panicno HURRY! znaci.　
...prosjak u podzemnoj koji sa zbunjenosti i veseljem prima cokoladicu umjesto novca...
...sigurnost da cu gdje god bila negdje naci nesto sto mogu pojesti...pa cak i ako mi srce pozeli normalan jogurt... kosta 25Y, ali je kiselkast i slan, i dostupan...
...lakovi za nokte i radnje s manikurom... posvuda... a u Pekingu ih nije bilo ni u zapadnjacim trgovinskim lancima, ni kao lijek za moje ispucane nokte... kao ni donjeg rublja... neki clanovi nase ekspedicije, dobrano su se namucili naci grudnjak - H&M u Chengduu ih jednostavno ne drzi...
...The Bund...
...i slasticarnice... s cokoladom... puno cokolade...
....eto... to je Shangaj za mene... a jesam turist...

...vratit cu se, toliko znam.

Over&out,
Love,
Do

Guilin Lu

Taksisti vole pricati na mobitel dok nas voze. Tko zna kakve smo vec sve mracne tajne cule, a da nismo ni svjesne. Ovaj taksist vozi nas po mraku kroz koji se u sred grada naziru nekakve litice. Trazio nas je daleko previse novca, no to bi zaradio pomocu taksimetra, ali tu stvari tako funkcioniraju. Problem je u tome sto nas je dovezao pred krivi hostel, kao i ekipu iz drugog taksija. Trazimo novi taksi i stizemo na pravu adresu, ali oni tvrde da nemaju nase rezervacije. Pouka je: Hosteli se rezerviraju preko interneta, ne telefonom - tako ljudi na recepciji znaju da cemo im dati javnu evaluaciju, pa paze sto rade.

 

Opet je dugo vremena proslo od kad sam pisala, i previse toga se nadogadjalo da bih stigla u ovih 15 minuta sto imam sve napisati. U Guilinu smo. 5 dana smo provele na turi po rizinim poljima i okolnim selima (od toga 4 dana nismo tocno znale gdje smo, jer su i nazivi gradova bili na kineskom), 2 dana smo bile u Kunmingu, a onda smo doletjele ovamo. Sad nas je 5 - dosla je i Samantha iz New Yorka.   

 

Ne znam koliko cu stizati pisati nove postove, i zao mi je zbog toga. Sljedeci utorak slijecemo u Veneciju i to se cini jako brzo. U svakom slucaju, ako ne stignem pisati, morat cete me potraziti da vam pricam detalje - a ionako ima puno stvari koje nisu stale medju ove znakove. ;)

 

Over&out,

Love,

Do

 

 

Learning English will brighten your future

(U naslovu je natpis na reklami za skolu stranih jezika u Kunmingu, pokrajni Yunnan, u Kini.)

4 prekrcane bjelkinje su stigle u Kunming nakon otprilike 6 sati maratona Jackie Chan filmova na kineskom i filma "Hero" s kineskim titlovima... "Pa tu je nebo plavo." Ne znam koliko puta smo to ponovile, a nije ni cudo kad kazu da Kina od 30 najzagadjenijih gradova na svijetu ima njih 20... Osim nesto malo u Pingyau, ovako plavo nebo zadnji put sam vidjela u Hrvatskoj. Mislim da nismo ni svjesni kakva je ono rijetkost i koliko je vazno da ga cuvamo...

Autobus je stao u nekoj zemljom prekrivenoj ulici, okruzenoj poljima i stambenim zgradama. Nije izgledala kao kolodvor, ali kad su vec svi izasli... Igrom slucaja nismo imale adresu svog hostela napisanu kineskim pismom, pa ovaj put nismo znale sto i kako reci ceti ljudi koja je hodala oko nas. 

Uzaludno smo pokusavale: "Do you speak English? No? Ok then, no." 

Jedna tetica mi je pruzila svoj mobitel.

Glas s druge strane: "Hello!!"

Ja, sva sretna: "Hello, hi!! You speak English?"

"Erm.... Do.. you.. speak Chinese?"

"No, I don't. Do you speak English?"

"erm... nesto na kineskom"

"English?"

"jos toga na kineskom.... I can('t) help you."

"You can or you can'T help me?"

"erm. I...can('t) help you."

"Oh, well, thank you anyways..."

Hvala ti Ines sto si se sjetila poslati broj hostela. Ivana i Majda su se sjetile u teticin mobitel upisati ga i glas s druge strane je dogovorio prijevoz. Bilo nam je malo cudno, jer je teta stala pricati na mobitel i tome nije bilo kraja, ali na kraju ispada da su se ona i voditelj hostela koji dobro zna engleski,  cjenkali...Teta mi je opet pruzila mobitel:

"The driver has agreed to take you to our hostel for fift... yuan"

"Fifty or fifteen?"

"Forty."

Bilo je 50 na kraju. I ukrcale smo se u kombic s teticom, njenim muzem, a na putu skupili  i jos neku njihovu prijateljicu. Onda je krenula rasprava gdje mi to tocno idemo. I plan grada se razmotao i voditelj hostela se ponovo zvao. Onda su se tetica, koja je vozila i muz koji je do mene sjedio na nekoj klupicici posvadili, pa je kombi stao, a krenula jedna od onih "Ako ti vec tako doboro znas, evo tebi volana" razmjena. Tetica je na prvom krizanju koje ga je zbunilo slatko udarila u smijeh. Simpaticna neka ekipa... Jos samo da imaju titlove... :( Cak smo i policajca pitali za put.

Stali smo na nekoj uzbrdici na koju smo se jedva popeli. Tetica je izasla i po treci put zvala hostel. Gle cuda... Pred njim smo... 

Majda se nasmijala: "Napokon Azija koju znam!!"

:D 

Za kojih sat vremena krecemo u rizina polja. Stoga ne znam hocemo li imati internet sljedecih 5 dana, sanse su labave. Ali pozelite nam srecu. 

Eto.

Over&out,

Do 

PanZhiHua ili Zivot u guzvi

Nemam pojma gdje sam stala... Kao da su prosli tjedni od zadnjeg posta. Za sve je kriv Chengdu i veza s internetom koja se tesko moze okarakterizirati vezom - to su prije visekratni slucajni susreti koje je bolje zaboraviti. Sto se sve u medjuvremenu dogodilo? Vidjele smo Velikog Budhu (Lonely Planet ima pravo - stvarno je velik.), pretresle neki shopping centar, bile u tibetanskoj cetvrti, otkrile zapadnjacki restoran pun knjiga i dobro se naspavale, a onda put pod noge... 19h do Kunminga preko Panzhihue.

Prvih 12h provele smo u spavacim kolima jednog pretrpanog vlaka. Obecala sam kolegici da cu fotkati koju lokomotivu ili signalizaciju za potrebe nastave, ali to ce biti gotovo nemoguca misija. Davorka me pitala u komentaru jel' to nas uvijek prati guzva: Da. I to guzve kakve bi se u RH mogle naci samo u slucaju hitne evakuacije grada Zagreba, ali nekim cudom sistem ne kolabira, vec svi dodju na svoje odrediste - prije ili kasnije. Cekaonice zeljeznicke stanice bile su pretrpane - samo su nam jos domace zivotinje nedostajale da bi upotpunile sliku. Ali na pozive s razglasa svi se ustaju i spremaju za ukrcavanje i onda zurno hodaju do vlaka, pronalaze svoje mjesto, odloze prtljagu na za to predvidjene police i cekaju pokret. Nema tu sacekivanja i razgledavanja. Sve je podredjeno efikasnosti koliko je to s obzirom na broj ljudi (i odsutnosti onoga sto bi se moglo nazvati vojnickom disciplinom) moguce.

Prespavala sam cijeli put na najvisem lezaju, pored nekog ventilatora koji je zujao i zapinjao. Nista to meni nije smetalo. Sasvim dovoljan komfor mi je bilo to sto se nitko u mene ne zalijece. Vlak nije bio brz, ali je na trenutke sve mirisalo na pregrijane kocnice, a brzina nalikovala onome sto bi (drugu) Davorku, Marinu i mene (na relaciji Moravice - Rijeka) natjeralo da se zapitamo - Ima li strojar kontrolu nad ovom kompozicijom?

Na izlasku iz stanice docekuje nas vojska taksista i svakoj od nas netko nesto govori. S jednim cak uspjevamo dogovoriti da nas poveze, no u trenutku kad smo pokusale otvoriti prtljaznik automobila, drugi taksist je doslovce legao na poklopac. Nakon toga nas vise nitko nije htio povesti. Osim jednog, "hrabrog", a i s njim se trebalo cjenkati.

Stigle smo na autobusni kolodvor, kupile karte za nastavak putovanja, prosle check-in i sjele u cekaonicu. Cekaonice su mjesta gdje obicno krene igra promatranja: Kako su nama lokalci zanimljivi, tako smo i mi njima. Svako malo netko nekome daje signale da cetiri prekrcane bjelkinje stizu. Manje ljudi, ali nisu nista manje zivopisni. Pustit cu vas da nas zamisljate kako promatramo curicu u roza majici i plavoj suknjici na volane kako veselo gricka kokosju nozicu iz vakumiranog pakiranja, pa ju okrene i okomi se na prstice.

Nastavak slijedi... ;)

Over&out,

Do

Srijeda

Ovdje je sada 10.30 navecer i cijelu vecer pricam kako cu rano ici spavati. Zapravo sve to pricamo, jer smo umorne, a i lagano su nas zahvatile neke probavne smetnje tipicne za one koji se odvaze putovati daleko. Od jutros moj fotografski aparat ne radi i to me cini jako tuznom, pa vam i ovaj post pisem u takvom nekakvom stanju. Fotografiranje je jedna od stvari kojima sam se najvise veselila na ovom putovanju i sad to nece ici bas onako kako sam mislila. Nije mi tesko prilagoditi se, tesko mi je prihvatiti da jedna od najdragocjenijih stvari koje posjedujem ne funkcionira onako kako bi trebala. 

U Chengduu smo. Dosle smo ovamo nakon 11-satnog putovanja iz Xi'ana, u autobusu ciji je prtljaznik prevozio polu-rastopljenu ribu umjesto prtljagu. Voda je u potoku curila ispod poklopca spremista, pa smo svoje velike ruksake stavile pod noge (po dva ispod svakog para sjedala) i vozile se u turskom sjedu ili fetalnom polozaju. Autocesta je gradjena na stupovima kroz kanjone koje cine zelena brda, jezerca i potoci. Imala sam osjecaj kao da ih nadlijecemo i bilo mi je divno gledati kroz prozor. Stajali smo dva puta. Drugi put smo stali na rucak u nekom oronulom mjestu gdje nitko od nas zapadnjaka nije jeo, ali zato smo uspjeli uspostaviti kontakt s kuharicama na tom mjestu. Veselo su nam pozirale i nesto nam pricale. Jako mi je zao sto ne znam kineski, voljela bih da sam ih razumjela, cine se kao neke simpaticne tete. 

Chengdu mi se ne svidja iz tri razloga: internet koji funkcionira stvar je lutrije, od vrucine i vlage se ne moze pobjeci nego u kakav klimatizirani prostor, a promet je pristojno zakoracio u anarhiju (kazu mi da moze gore). Popodne smo se u hotel vratile u taksiju koji je vozio u suprotnom smjeru i po ravnom i u zavoju, jer je tamo bilo prazno i nije bio jedini - ljudi se preticu, i prestrojavaju kako se kome svidi. 

Sto mi se ovdje svidja? 

• Pande. Poput kakvih plisanih igracaka su. Gledale smo ih dok se hrane i spavaju i jednostavno su nas osvojili. 
• Taksisti koji su sretni jer su pronasli trazenu destinaciju. 
• Domar u hostelu koji mi je na kineskom apsolutno sve objasnio o tome koji kljuc kako funkcionira s novom bravom. 
• Osoblje s recepcije i iz ureda za organiziranje tura - koje dobro zna engleski i pomoci ce kako moze ako ih sto trebamo.
• Wenshu budisticki hram - oaza mira u sred zaglushujuce buke grada i rojeva nekakvih cvrcaka. Bakice koje se mole, mladi i stari svecenici koji zuje naokolo i nesto spremaju i dogovaraju. Zapravo nije puno drugaciji od prvog hrama kojeg sam vidjela, ali lijepo mjesto za predah. Sjela sam u jedno od dvorista, a prisla mi je neka maca i legla pored mene. Sumnjam da joj je bilo jasno koliko me razveselila. 

Sutra nas ceka Veliki Budha u Leshanu. 

I da, necemo vidjeti Tibet. Nije zatvoren, nego jednostavno za njega strancima vise ne izdaju dozvole. (Zvuci poznato?) Morale smo presloziti nase planove, ali necu ih jos tu iznositi - sve se moze promijeniti, u zadnja tri dana samo mijena stalna jest. 

All my love,

Over & out, 

Do

P.S.

www.youtube.com/watch?v=X2qXG0pL0rA ;)

Ping.Yao! i Xi'an

19.30 je bilo u Xi'anu kad sam zapocela pisati ovo. Jucer smo se przili na 42C, ako je vjerovati termometru jednog taxija, a danas nije nista bolje (osim sto je pred malo pljusnula kisa). Nama je kraj dana, a vama 3 popodne i jos vas svasta ceka. Ono jutro kad smo stigle u Pingyao vi ste svi spavali, a mi smo vec svasta dozivjele i prezivjele.

Do hostela nas je doveo nekakav elektricni tricikl, nesto poput tuk-tuka. Bila je to ljubav na prvi pogled - iskreno zelim takvo vozilo. Iskustvo voznje u njemu i izgled stare jezgre u kojoj nam se nalazio hostel izmamili su mi osmjeh na lice koji nisam skidala do odlaska. Tamo je nebo plavo, sve kucice prizemne i prekrasne, a ulice krcate radnji i ducana o kojima se brinu cijele obitelji. Naokolo zuje elektricni motocikli (tanki poput onih starih Tomosa, ali tihi dok pred vama ne zakoce), bicikli, klinci, macke i maleni psi. Skoro svaka vrata imaju jednog ozbiljnog cupavog mjesanca. Jedan zubati nas je tako cuvao dok smo vecerale. Sparkirao se ispod stola i gledao kisu kako pada. Ne znam vam nista reci o znamenitostima tog gradica (od skoro pola milijuna stanovnika), jer smo se samo jednom stigle prosetati glavnim ulicama stare jezgre, ali zelim se vratiti.

Na put u Xi'an smo krenule bez karata u rukama. Gazdarica hostela nas je povjerila vozacu jednog tuk-tuka, dala mu novac koji smo mi njoj dale za karte (a za koji nismo dobile racun) i pozdravila nas. I sve je dobro proslo. Voznja je bila ugodna i sad smo tu, u gradu ratnika od "terakote" (nisam sigurna jesam li ovo sada dobro napisala, ali nemamo pravopisa ni lektora, pa eto - zazmirite kad nesto promasimo. Hvala!! :) ). Ratnici su zadivljujuci, ali daleko vece odusevljenje pronalazim u interakciji s ljudima oko mene od sutecih kipova, ma koliko savrseno dostojanstveni bili. Mislim da je za to odgovoran i onaj pocetni sok i nevjerica - ne zelim propustiti komunikaciju s ovom zemljom: ona je kroz dokumentarce nedostupna. Stranci su ovdje nesto neobicno - vise ni ne znam s koliko display-a kineskih fotica se smijeshimo, niti s koliko potpunih stranaca smo se ispozdravljale do sada. Drugi backpackeri su nepresushno vrelo suradnje i korisnih informacija. Volim s njima razgovarati - cine ludo raznoliku i nestalnu zajednicu ljudi koji si medjusobno vjeruju.

Za kraj moram jos reci da nas svaki pojedini komentar veseli, iako ne mozemo odgovarati na njih. Nemojte nam zbog nama nametnute tisine prestati pisati.

All my love,
Over&out,
Do

P.S.
Danas smo na turi dozivjeli nesto neplanirano. Sve je u redu, svi smo savrsheno citavi, samo je vozac minibusa umjesto u prvu ubacio u rikverc, prvo se zaletio, pa je stao, a onda se iz drugog pokusaja i zabio u vrata neke garaze. Zatim je izasao iz autobusa nedigavsi rucnu, pa smo poceli na trzaje kliziti prema garazi. U toj prici nitko od domacih niti jednom nije podigao glas (osim nas stranaca kad smo poceli kliziti). Drugog vozaca smo dobili na povratku u hostel. Detaljnijih objasnjenja nije bilo.

No more dragons left to slay???

" Mrzim ovaj vlak, ja dalje idem avionom!!" viknula je Dora, samo naoko nicim izazvana, u svom bunilu negdje oko 3 ujutro,u nedodziji izmedu Pekinga i Ping Yaoa. Trgnula me iz mog polusna i prizvala gotovo neprimjetan osmijeh na moje lice. Nije to nikako bio zloban osmijeh, vec osmijeh izazvan simpatisnoscu situacije, ukoliko se dvanaestsatna voznja u vagonu predvidenom za 100 ljudi u kojem je u tom trenutku bilo najmanje 300 moze iz ikoje prespektive takvom nazvati. Dora, nasa mala baza podataka, hodajuci Lonely planet, debitantica je u putovanjima ove vrste i upravo je u tome ljepota njezine situacije. Gledam ju kako intenzivno dozivljava svaki detalj (zato i jesam prepustila updatanje informativne vrste, a odmene dobivate samo ova kasnonocna bauljanja o svijetu i zivotu), kako diktira podatke o svakoj atrakciji pred koju stanemo, sluzi se kartom i kompasom, intenzivno je oprezna u svakoj situaciji i mrzi ovaj vlak u 3 ujutro ni ne sluteci koliko je sretna sto vagon djeli samo s hrpom natiskanih kineza, a ne i s njihovom pripadajucom peradi ili stokom bilo kave vrste. Gledam ju, i na svemu tome mozda joj malo zavidim. Zavidim joj na ushicenosti koje prvo veliko putovanje donosi, na odusevljenju koje izaziva prvi doticaj s novom kulturom, religijom, obicajima, hranom, ljudima, vlakovima koji u ovom slucaju predstavljaju jedan mali kineski mikrokozmos. Ja sam, a vjerujem da isto mogu reci za ostale dvije suputnice, sve to negdje putem izgubila. Is there no more dragons left to slay for me??

Svakim sljedecim putovanjem shvacam kako destinacija postaje potpuno nebitna i kako je jedino bitno samo putovanje kao takvo. Kretanje izvan vlastitih okvira. Mislim da je Salkovic jednom napisao da je sretan samo kad se krece. Ja ne bi otisla toliko daleko, jer ne mogu reci da ne postoje ine stvari koje me u zivotu cine sretnom, medutim usudila bi se reci da sam slobodna samo kad se krecem. Osjecam slobodu kad se tiskam u vlaku s kinezima, ili guram bus koji je zapeo u blatu negdje u filipinskoj dzungli. Dok besciljno lutam ulicama Pekinga trazeci hostel u zemlji u kojoj nitko ne govori jezik koji ja razumijem niti razumiju pismo kojim ja pisem, s 15 kg tereta na ledima, s foticem i svom pripadajucom opremom u ruksaku na prsima (a kupila sam si novi objektiv, tako da ih sad brojim triJ) koji neupitno sputavaju moje kretanje, ja se opet u svoj apsurnosti situacije osjecam slobodnom. I nemojte me krivo shvatiti, ne uzivam u takvim trenucima, i ja mrzim taj vlak i sve te kineze, i taj prokleti backpack i cinjenicu da nisam izvrsila obecanje koje sam samoj sebi dala o tome kako cu se ovaj put minimalno spakirati, medutim s druge me strane odusevljava cinjenica sto takve situacije istovremeno izvlace ono najgore i najbolje iz mene. Kreiraju moju osobnost, mjenjaju moj karakter (iako se cini da se u 27. nema mnogo toga za promijeniti) i tjeraju me da budem bolja; da se potrudim razviti zahvalnost za zivot koji zivim i sve sto imam, da shvatim besmislenost neceg sto svi mi volimo nazvati problemima (iako u realnosti oni to nisu). A to nije lako! Pogotovo ne s osobom poput mene koja cesto uzimam zdravo za gotovo sve sto volim u zivotu.

S druge pak strane putovanja oslobadaju od navezanosti na nesto sto smatramo nuznostima. Sve sto imate i o cemu ovisite stoji u 15ak kilograma vaseg backpacka. I nista vam vise i ne treba. Onaj osjecaj kad stojis pred prepunim ormarom s mislju kako nemas sto obuci, a radi se zapravo o tome da od siline stvari ne znas sto ces obuci... e pa ni toga na putu nema i savrseno sam zadovoljna s tih 7 majica i 3 hlaca koje imam. Medutim, strasno je tesko zadrzati taj osjecaj jednom kad se vratite u sigurnost svakodnevice...i zato putovanja (dobro ne samo zatoJ)!! Da se podsjetim sto sve u zivotu mogu i bez cega sve u zivotu mogu. So I think there are some more dragons left to slay, after all. J

A sada over and out jer su me komarci zivu izgrizli.

Majda

S malim zakasnjenjem

Kaze Majda: “Nisam napisala puno jer sam znala da ces ti sve napisati.” Rekla sam da sam streber. Mislim, vjerovale su one meni to i prije, ali pitam se pretjerujem li pamcenjem podataka iz vodica i plana grada + jucer sam u vlaku ispisala 4 stranice teksta koje cu sada kao pretipkati i dati vama na citanje. Mozda toga bude nesto manje... Nije lako blogati kad si totalno smeten svim cudima oko sebe – ne stane to na papir, ali evo sazetka  – tri, cetiri...

13.7 PROMJENE

Stigle su Romana i Ivana i promijenile smo hostel. Sad smo u jednom hutongu (uskoj ulici punoj lokalaca i njihovih ducana i raznih radnji) u hostelu koji bljesti od cistoce (oni koji su putovali po Aziji znat ce koliko su takve pojave rijetke), a navecer leci u dvoristu na ljuljacku i slusati lisce kako shushti poput pocetka pljuska je neopisivo opustajuce. Nakon sto smo se smjestile zaputile smo se u Lama Temple (sto je bio moj prvi izravan dodir s budizmom, ali kako nas ceka Tibet, necu puno o tome) i Temple of Heaven. Bilo je to moje prvo razgledavanje, osim sto smo se setale po hutonzima oko Tornjeva Bubnjeva i Zvona, i uzivala sam.

Mozda se neki pitaju, sto smo cekale do tada? Prilagodjavale smo se mjestu i vremenu, a neke ostre oci primjetit ce i promjenu kvalitete nasih fotografija. Kupovina fotografske opreme bila je cjenkashka pustolovina svoje vrste, ali moram se osvrnuti na nesto drugo. Pred x mjeseci u Novom Listu je izasao clanak o kineskim studentima koji su u Hrvatsku dosli na zamjenu i navodno ovdje otkrlili ono sto mi zovemo „slobodno vrijeme“. Pri prvom posjetu robnoj kuci s foticima dosle smo u doba rucka i svi su jeli na svojim radnim mjestima, a nas ignorirali. Kad su pojeli, onda su maknuli padelice i zaspali tocno tamo gdje su jeli. Nisam ocekivala da cu u Kini uci u ducan pun spavajucih ljudi. Mozda pocinjem uocavati odredjen obrazac – Blogger nije zabranjen, ali postoje odredjene tehnicke poteskoce; ne znaju sto je to „slobodno vrijeme“, ali na radnom mjestu odspavaju. Hm... Zanimljiv pristup zivotu.

14.7 ujutro: ZID, GRAD, PALACA

U zadnja dva dana popele smo se na Kineski zid, vidjele Ljetnu palacu i posjetile Zabranjeni grad. Ukupan dojam: ...koliko ljudi je u ovoj zemlji... tesko je uhvatiti kadar kroz koji netko nece proletjeti. Kroz Ljetnu palacu dan prije nego smo mi dosli proslo je 41 000 ljudi, za dan naseg posjeta prognozirali su koju tisucu vise – oko 44. Na slicne brojeve za Zabranjeni grad nisam naisla, ali moraju biti veci: povrsina mu je veca, a guzva gotovo ista. Na Zid smo se popele s tocke koja ze zove Badaling i prema vodicima daje pogled na najveci dio spomenutog zdanja – a taj pogled dokle seze otkriva i tockicu do tockice koje se secu i fotografiraju (gotovo uvijek s obje ruke u zraku). Ali moram se pohvaliti - u cijelom tom neredu na zidu nasla sam nesto sto me jako razveselilo: jedan mali plosnati okrugli zeleni broj 42 (tko ne zna sto je to brzo po „Vodic za autostopere“).

14.7 popodne/navecer: 5. Na 60

Napustile smo Peking. Krenule smo vlakom sa Zapadne zeljeznicke postaje(velebnog zdanja zagusenog ljudima). Vlak je krenuo u 19.03, a mi smo prema stanici krenule u 17.10 – 10 minuta nakon sto je poceo popodnevni rush hour. Ljudi iz hotela su nam pozvali taksi koji nikada nije stigao, ali zato smo zaustavile vjerojatno najdefenzivnijeg vozaca u Pekingu. Voznja ovdje ne bi se mogla nazvati divljom, jer nema naglih kocenja i sve nekako tece. Mozda bi „deterministicki kaos“ bio dobar opis, jer sve izgleda ludo i kao da ce se svi sa svakim svaki cas sudariti, ali zapravo u potpunosti shtima i svi su neozlijedjeni (ili bar vecina). Nas vozac se u cijeloj toj prici nije bas snasao. Kad bolje razmislim nije se bas snasao ni u ulozi vozaca – kao da mu nitko nije rekao da auto nece bas dobro voziti ako vec na 40kmh prebaci u 4., a sa 60kmh dosegne vec i 5. brzinu. Auto koji vozi je star i bilo nas je strah da ne stane na kojoj od tih 12 tracnih avenija. U kolonama smo stajali tocno 53 minute (Ivana zna, jer ih je cijelu voznju od ukupno sat i 15 min pratila kako protjecu). A kad smo napokon utrcale u postaju, dogodilo se nesto sto nas zapravo i nije trebalo toliko iznenaditi – SVI semafori za dolaske i odlaske bili su ispisani kineskim znakovima. Srecom, brojevi su ostali arapski pa smo se nekako snasle.

I sad sjedim u vlaku u kojem cu se voziti 12h do mjesta po imenu Pingyao. Okruzena  (da ne kazem imobilizirana) sam ljudima s kojima su mi jedini nacini sporazumijevanja osmjeh i pantomima. U avionskim sjedalima smo, a u vlaku se prodaju u stajaca mjesta, pa sam pred malo pomogla jednom barbi da razmontira nekakvu prijenosnu stolicicu od metala i krpe. Kondukteri preskacu ljude. Zapravo, bez preskakanja nema ni kreatanja osim ako ne znas letjeti.

Sjedim tu i pisem, a svi oko mene prati meoje ruke. Barem 5 pari ociju kiselo ce se nasmijesiti ako podignem pogled, a onda se okrenuti na drugu stranu. Osjecam se kao da sam u nekom malom selu – sjedim s bakom, djedom i unukom i baka me upravo ponudila nekakvim pecivima. Kad smo kupovale voce cijeli vagon je pratio predstavu nenamjernog cjenkanja proizaslog iz nerazumijevanja cinjenice da izgovoreno „fifty“ znaci „fifteen“. Sad stize neki barba i dijeli nekakvu neobicnu juhicu u plasticnim padelicama, a svi s poda ustaju ne bi li njegova kolica prosla. Necu moci ovako izravno prenositi, jer cu propustiti sve vazno... Ali moram jos ovo dopisati – wc je rupa koju ispire cijev za zalijevanje vrta, u vlaku klima hladi kao luda, a ljudi pushe – gdjegod i kakogod (nemam dokaznog materijala za dodati i shtogod).

15.7 rano ujutro: MRGUD

Trenutno mrzim ovaj vlak i svo ovo guranje. Nisam nista spavala. Ljudi prolaze i zabijaju se u moje rame, koje valjda strshi sa stolice. Sjedalo mi je strasno neudobna, a od svih ljudi noge ne mogu pomaknuti, jer nemam kamo. Uspjelo mi je nekako sprijateljiti se s bakom pored koje sjedim. U jednom trenutku uhvatila me za ruku i rekla mi nesto sva tuzna – mislim da ni njoj nije lako, a tko zna kamo ide. Stogod radila – trazila kemijsku ili otvarala backpack, pomaze mi kako moze. Kasnije joj je strashno zanimljiv bio moj iPod, pa smo slusale Shakirin „Gypsy“ svaka s jednom slushalicom u uhu. Smijala se, tapkala nogama i nesto pricala svom muzu kojem je sve to bilo zapanjujuce. Sade joj nije bas po volji.

Priblizavamo se kraju putovanja. Sad je 6.15, a mi ne znamo gdje i kada trebamo sici, jer razglas ne najavljuje stanice. Svako malo pitam baku „Pingyao?“, a ona vrti glavom. Na kraju je mobilizirala nekakve zeljeznicke radnike da nam kazu kad budem stigle. Mislim da su se dobro salili na nas racun. Nesto su nam pricali, jedan mi je cak nesto zapisao i pokazao – valjda je mislio da cu tako lakse shvatiti. Ali na kraju su nam spustili torbe, olaksali izlazak i spremno pozirali za fotografiju. Vlak staje. Napokon!

Over&out,

Dora

Another brick in a wall

Dobro dosli u zemlju u kojoj zivi vise od milijardu ljudi. Dobrodosli u grad u kojem zivi 22 milijuna ljudi od kojih punih 5 razumije nekoliko rijeci engleskog. Dobrodosli u veliku Kinu.

Osjecam da dugujem ovaj post, dijelom zbog toga sto me Dora tjera da postam, djelom zbog toga sto uistinu smatram da je u pravu kada kaze da cu izgubiti detalje ako to ne zapisem odmah, iako sam do sada uvijek funkcionirala po onoj filozofiji da su svi veliki putnici vidjeli vise nego sto se sjecaju, a sjecaju se vise nego sto su vidjeli.

Uglavnom, prvi susret s Pekingom bio je iznenadujuce ugodan. Tlo smo dotaknule kasno u noci ili rano ujutro (ovisno iz koje perspektive gledate) 10.7. godine gospodnje 2011. Meni, navikloj da Azija (cast iznimkama poput srcu mi dragog Singapura) znaci kaos, zakoraciti na gotovo prazne ulice nocnog Pekinga predstavljalo je gotovo kulturoloski sok. Medutim ,polako dolazim k sebi vec s prvim jutarnjim rush hour -om koji nas je docekao kada smo izljecivsi jet lag skupile hrabrosti suociti se s ovim dvadesetdvomilijuniskim zmajem.

Zvukovi, mirisi, ljudi sve me to odjednom zapljuskuje i osjecam se dobro...jako dobro. Vratila sam se u Aziju koja me docekuje kao da nikad nisam ni otisla. U svoj njezinoj razlicitosti kroz ovaj se

kontinent ipak provlaci jedan zajednicki nazivnik....nisam ga jos definirala...jesu li to ljudi? mirisi? hrana? ili samo leptiri u mom trbuhu koji se bude svaki puta kad stanem na azijsko tlo? ne znam...al znam da se svaki sljedeci put osjecam skoro kao da sam se vratila kuci. Jos kada su za moj rodendan stigle Maca i Prase, dozivljaj je bio potpun :D

Necu sad pisati di smo bile sta smo vidjele...iz cistog razloga sto sam za to preumorna. Medutim neizostavno je za spomenuti da smo danas bile na Zidu. I to ne onom facebookovskom, iako je dostizanje i tog zida u Kini uspijeh. Veliki kineski zid - velicanstven kao sto se i sam predstavlja napokon mogu prekriziti s liste stvari koje moram uciniti za vrijeme ovog zivota.

A sad vas pozdravljam. 2:27 am, za ravnih 3 i pol sata ustajemo se za razgledavvanje Zabranjenog grada. Mislim da je vrijeme za over & out. Isto tako neka sat pisanja ovog posta u vama probudi blagonaklonost prema mogucim nesuvislostima bilo koje vrste.

over & out

Majda

Choose to be happy!!

Za ovaj post su krivi Mai Tai, Pina Colada i dva Singapore Slinga. Nisam sama, dvije smo: Na drugoj strani svijeta smo i zivot je dobar.

OSIM, sto svira Britney. Kad bolje razmislim ima slicnosti izmedju Britneyine i nase situacije: briznu nitko ne razumije, kao ni nas. Engleski je mozda lingua franca svjetske diplomacije, ali ne i kineskih usluznih djelatnosti. Pa tako na nase pitanje "Spicy or no spicy?" stize jedan pravi Capalija odgovor: "OK". U kupaonici moramo "BEWARE OF THE LANDSLIDE", pregovori o bilo kakvom problemu na recepciji traju duze od "Zameo ih vjetar" i obicno ostaju nerjeseni, a da bi ikamo dosle moramo tu lokaciju imati zapisanu kineskim znakovima - ne zbog nas vec zbog onih koji ce nas prema njoj usmjeravati. Zapravo, to prepustanje na milost i nemilost uputa potpunih stranaca i nista poznatijih znakova moze biti uzasavajuca. I upravo u tome se vidi koliko svjetski putnici vole ljude - vjeruju im pod cijenu vlastite sigurnosti. Optimisti. 

Muzika je nesto bolja. Dario nije online. Jedemo pomfri. A jest cemo tko zna sto jos "ok spicy". Jucer smo tako na primjer prstom pokazale sto bi narucile jer je izgledalo lijepo, a ne zato sto smo znale sto narucujemo, a onda gasile pozar s 2l vode po glavi. Sad nam tu nedostaje recenica, a Ines je online ili mozda nije. 

Naime od kad smo stigle muku mucimo s raznim nedostupnostima. Blogger, Facebook, Twitter, Youtube, Amnesty International, MySpace i tako dalje... u Kini trenutno ne rade. Bit ce da su culi da mi stizemo. Neki clanovi nase male ekspedicije to podnose bolje, neki losije - zajednicko nam je to sto se ne predajemo. Jednoga dana kineski (vatro)zid bit ce nas: ili mozda na 11min 38 sec koje upravo krecu. Cilj je obraditi svih novih 18 obavijesti. 

U medjuvremenu vratimo se hrani. Naucila sam jesti stapicima i sva sam si vazna. 

Pojele smo sav pomfri. Dario uvijek kaze da mu jako smrdi - pitam se sto bi rekao da je jucer namirisao ono sto je bilo ponudjeno nama: raznjici shkorpiona, malih i velikih zmija, gushtera, morskih konjica, paukova i inih neidentificiranih buba.  Prilazemo fotografije kao dokazni materijal.

                                                             photo by: Majda Praiz

Majda me nije uspjela nagovoriti da ih probam. Izgledali su toliko hrskavo da mi se dizao zeludac. 

Nemam vise teksta, a Majda odbrojava zadnje minute do ponoci. A onda joj pocinje jos jedna predivna godina zivota, puna nekih neistrazenih milja. ZIVILA TI MENI AWI JOS 100 GODINA BAREM!! (Majda: Pa da imam 127??! jedva se nosim s ovih 27. Jesi luda??!?)

All my love,

Over&out

Do (i Majda u sjeni)

Alisa

Stogod napisala jednostavno ne zvuci dobro, a najgore je sto imam toliko toga za reci. I ne pisuci ova dva dana gubim dragocjene detalje, ali ne mogu si pomoci. Pa evo. Sedam slika onoga sto me okruzuje (trebalo je biti 5, ali eto...). Nemojte to shvatiti kao Peking u malom, to su samo oni atomi koje sam uhvatila. I da: Mama, jela sam przeni luk. 

Over&Out,

Love,

Do

Struja Svijesti Na SU573 Moscow -Beijing

Dora je vec napisala sve sto se imalo za reci o nasem osamnaestsatnom boravku na onome sto usitinu zasluzuje da se svrstava u top 5 najgorih svjetskih aerodroma. Ono sto taj status definitivno potvrduje jest uporna natmuresnost svakog rusa koji radi na bilo kojem salteru, standu, restoranu...  Ali dobro, nasle smo mi nas siguran kutak Moskovskog aerodroma i tamo zastitile svoju vedrinu i optimizam od osudujucih pogleda aerodromskog osoblja.

Sanjajuci udobnost dubaiskog, singapurskog  i dobrog starog istanbulskog Attaturk aerodroma odbrojale mi i tih 18 sati nestrpljivo cekajuci da se smjestimo u ono sto se iz perspektive lezanja u vreci na podu aerodroma cinilo udobno avionsko sjedalo. Avionska sjedala nisam nikada, a vjerujem da ce se mnogi sloziti sa mnom, smatrala udobnima, medutim lekcija broj 1 ovog putovanja jeste: promjeni perspektivu i stvari ce izgledati drugacije. J

Anyways, docekale mi nas boeing 767. Sjedalo 11 D, odmah prvi red iza first class J  Smjestim se u svoje prijestolje i s olaksanjem na licu krenem prema svom malom ekranciu da vidim koji ce me filmici i igrice zabavljati narednih 8 sati do Beijinga, kad ono....mog ekrancica NEMA!!!  Nema ni Dorinog, nema nicijeg!!  Shvacam da datum proizvodnje ove letjelice datira u vrijeme prije zeljezne zavjese.  Toliko o Laurinom nestpljivom cekanju da joj javim koji filmovi se vrte, buduci da ona i ekipa lete u utorak istim airlineom J

OK,  browsing  for other ways of entertainment...  Uzimam in-flight magazin. Pisan je cirilicom, a buduci sam ja pripadnik one prve ratne generacije koja isto pismo nije ucila – vracam ga. U pretincu primjecujem jos jedan primjerak. Pa normalno da na internacionalnom letu mora postojati primjerak pisan engleskim jezikom. Slijedi lekcija br. 2 ovog putovanja: na internacionalnom letu, casopis ponuden za razonodu putnicima ne mora. (Dora: To me sjetilo, na aerodromski kiosci su krcati uzasa u sljedecem obliku – vidish naslove: Vanity Fair, Esquire, Q i poveselish se...  a onda shvatish – ostatak je na cirilici...)  

.Tete stjuardese krecu podjeliti slusalice i salvetice te one vlazne maramice. Buduci da sjedimo u prvom redu (onom do „zida" , stolic nije klasicno smjesten na sjedalu ispred mene, jerbo takvog nema pa pokusavam skuzit odakle ta mala radna povrsina ima za iskociti. Uto dolazi teta stjuardesa, pitam ju i to upravo citiram: „excuse me, how can i get my tray table out?" Zena me stvalja na ignore i baca salvetu u krilo. Je li moguce da i ona razumije samo cirilicu? „Du ju vont apl, orandz or tomato dzus" pita me ona tvrdim naglaskom i time odgovara na predhodno postavljeno pitanje o cirilici. „ Apple juce, please" odgovaram i nastvaljam: „ I cant get my tray table out, can you help me?" Odgovora, a ni pomoci dobila nisam. Samo sok koji mi je u nedostatku stolica za odloziti gurnula u ruku (sto je olakotna okolnost, buduci je i on mogao zavrsiti u krilu).  Tray table pronalazim sama.

Nadalje, osjecam se duznom nesto reci o samoj pojavi tih nebeskih posluziteljica, aviokompanije ciji je logo srp i cekic (s krilcima, sto daje naslutiti da se radi o nekakvom avioprijevozniku). Odora je, naravno crvene boje od 100% poliestera. Ove su dame upravo srusile moj stereotip o manekenski gradenim ljepoticama koje apple juice posluzuju s osmijehom. Naime stjuardese aeroflota srednjovjecne su gospode (i poneki gospodin) robusne konstitucije s kosom smotanom u pundzu. Ne znam zasto bude u meni neka sjecanja na tete kuharice iz osnovne skole koje manestru s pastom posluzuju u one metalne tanjure sto na dnu imaj slicicu, pa jedes da sto prije vidis koja te slicica taj dan pripala. Za potpuni dojam nedostaju samo plave borosane na bijele carape. Teta koja posluzuje nas prolaz ima na uniformi rupu ispod pazuha. Time zakljucujem poglavlje o stjuardesama areoflota.

Karta na ovom komunalnom ekranu pokazuje da smo upravo presli Ural. Opet u Aziji. Srce mi je na mjestu. Jos malo...

Lik koji sjedi do mene cita knjigu i smije se glasno sam sa sobom. Iz nekog mi je razloga to malo jezivo. Ako ne cita tu svoju knjigu onda ni malo diskretno nastoji procitati moje misli s ovog ekrana. Zaboga, nadam se da ne razumje hrvatski?!?!

Over and out

Majda

Zabranjeni grad

Blogger je u kini zabranjen, ali moja ljubav je smislio kako da to preskocimo. Pa evo, ovo je moj prvi post iz Pekinga, ako uspije - sutra ocekujte novosti.
Over&out.
Do

"Puzeve kucice" ili "Nije grozno, ali je tlaka"

Negdje unutra u ovoj zgradi sjedim na novinama pored nekog automata i tipkam ovo sto citate. Sjedim tu tako jer je to jedina slobodna uticnica i jos ima nesto mira oko sebe. Desno od mene u izlogu nekog djutica su Fabergéova jaja i nekakav alkohol koji se ne bih usudila uzeti u ruku da sto ne ostetim, a lijevo od mene Majda spava snom pravednika na vreci, na podu nasuprot vrata na kojima pise VIP lounge. Ovo nam je 14. sat na ovom aerodromu. Ostala su jos 4.

Krenule smo jucer u 7 ujutro, s 2 backpacka, 2 manja ruksaka, 2 vrece za spavanje i dvije torbice - a cak nismo ponijele sve sto je jedno pravo zensko moglo ponesti. Voznja do aerodroma je bila dobra (Hvala Davoru na voznji i Dariju na pratnji!!), cijela procedura u Veneciji je prosla ok i uzletjeli smo. Obratio nam se pilot, kao sto se uvijek obraca i rekao: vozimo se brzinom od X50 kmh,  na visini od 10 000 i kusur metara, a u Moskvi je 28 stupnjeva celzijusevih. Bit ce da je dobio podatak ocitan unutar kojeg terminala, jer sletjeli smo po neveri i gustoj magli, a vani nije bilo preko finih ugodnih (tesko prezaljenih) 20C. U Terminalu F prikazanom na gornjoj slici, prica je u potpunosti drugacija.

To je terminal drugog po redu najveceg moskovskog aerodroma - Sheremetyevo, a predodredjen je za internacionalne letove (cijelu noc me bude obavijesti od Shangaju, Dubrovniku, Hong Kongu, Bruxellesu, Palermu, Philadelphiji...) i ako je vjerovati Wikipediji, jedini od svih terminala kojeg ruka renovacije jos nije zahvatila. Hodnici su 2m siroki, pusenje je dozvoljeno, a klima...te nema. Nema ni prozora kojeg bi se dalo otvoriti. Tako da cijelu vecer i noc micemo ljepljive shishke s chela. Web stranica obecava 3 razlicita pristupa internetu - imamo samo jedan, slabasan s kojim se treba boriti ne bismo li kakvu informaciju prenijele kome. Uticnice su ovdje rijetka pojava i oni koji ih ulove od njih se ne micu. Onaj presvijetli lounge kojem smo se veselile postoji - ima i klimu, i mjesta za spavanje, i TV s hrpom kanala i uticnice, i sav je neki super i kosta 40 dolara na 2 sata, a clanovi Diners kluba mu "privremeno nemaju pristup"... Osoblje je uglavnom namusheno, gdjegod usle - kao da smo nesto skrivile.

Htjele smo provesti sto vise vremena u restoranu na kaucima, ali od vrucine se tamo jednostavno nije dalo disati. Bar smo nesto pojele - iako su Majdini pileci fileti vise licili na pilece fjoke, a moj pileci batak nije imao kost nego rupu . Salata je bila dobra, pomfri prolazan, ali to je sve skupa kostalo previse.

 

                                                               da, ananas je sladak i nauljen...

I tako smo dosle do ove nase puzeve kucice u jednom hodniku na katu. Nisam se naspavala - kako ljudi prolaze ili nesto prenose (cak nije bitno jesu li pored nas ili samo negdje na nasem katu) tako se pod ljulja, avioni svojim slijetanjem ljuljaju cijelu zgradu, tete na razglas konstantno nesto objavljuju (prvo na veselom i tecnom ruskom, a onda na nekom ispricavajucem isprekidanom engleskom), lampe stalno gore, a vrucina je neugodna.

Plan do aviona je isprobati sve parfemcice i naocale po djuticima.  

Trenutno jako volim ovaj blog, jer od silne razonode na ovom mjestu, ne znam sto bih radila da ga nema... 

Eto, 

toliko od mene.

Over&Out.

Do

There Be Dragons

Ne znam u koju od dvije skupine ljudi koje Majda spominje spadam. Ja sam onaj zbunjeni početnik/štreber u ekipi koji već danima pokušava izbrojati od nula do deset na kineskom i iako zna kako se kaže pet (wǔ) i deset (shí), nekako uvijek uspije zaglaviti nakon dva... i jednostavno ne ide dalje.

Nije baš da nisam putovala u životu, ali kad pogledam onu suludo izpečatiranu putovnicu suautorice ovog bloga, nije baš niti da jesam (Danas je čovjek u kopiraoni, iz tog grbom urešenog svijeta u malom, skoro fotokopirao vizu za Kambodžu, umjesto kineske, morala sam mu dva puta pokazati što mu je točno zadatak - stranice su sadržavale daleko previše zamki...). Ja sam vidjela dobar dio Europe i čitavih tjedan dana hodala po tuniškom tlu u sigurnosti organiziranih tura, čime se ponosim - no svejedno sam amater.

Volim sigurnost. Ne razumijem ljude koje privlače adrenalinske vožnje u zabavnim parkovima. Brinem. Sve provjeravam dvaput. Prije nego upalim neki uređaj pročitam uputstva. Na tečaju o protupožarnoj zaštiti revno sam pisala bilješke - nek se nađu, za svaki slučaj. Ali zato idem 20 000 km od kuće ne bi li mi "guza vidjela puta" (i još to ljudima kažem, ne piskaram samo tu po nekom opskurnom blogu). Ako zvuči van mog karaktera, i je (a možda jednostavno taj njegov aspekt još nisam otkrila, npr. poput ljubavi prema Balaševiću... ;) ). Čemu to onda?

Jer mi se čini veće od mene. Jer je to jedna od onih ideja koja doleti i istovremeno razveseli količinom ludosti koju uključuje - znate jednu od onih ideja poput: E idemo u sladoled od čokolade s komadićima čokolade staviti namrvljeni Grisbi i onda dodati Nutelle i šlaga i sve to pojesti u plićaku? Totalno suluda ekstravagancija (i zapravo nešto što treba pamtiti ;) ). No da se vratim na početak ovog odlomka - Kad radim stvari koje su veće od mene, rastem. No, svejedno me strah. I to je u redu - svi se bojimo nepoznatog, onog na karti gdje piše: there be dragons...

Čemu onda sve to? Valjda je vrijeme da nađem kojeg zmaja. Ima li za to bolje zemlje od Kine?

Methinks not.

Over & out.
Do

Osvrt na staru , dok stojim pred novom avanturom

„Svijet je knjiga i oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.“ – Aurelije Augustin

Postoje dvije vrste ljudi koji putuju. Jedni su oni koji odlaze na godišnji odmor. Žure po svoju teško zasluženu dvotjednu dozu sreće, te isto gotovo i zahtijevaju od destinacije koju posjećuju. Očekuju da će se zanimljive stvari dogoditi same od sebe. Ne dolaze da bi vidjeli već dolaze da bi im se pokazalo, a s putovanja se vraćaju preplanuli i siromašniji za određenu svotu novaca.

S druge je, pak, strane skupina onih koji putuju jer vjeruju da svako putovanje vrijedi više od stotinu pročitanih knjiga. Stapaju se s kulturom i mjestom. Njihova putovanja, poput putovanja prvih istinskih putnika – hodočasnika – imaju svrhu višu od albuma fotografija i nekoliko suvenira koji skupljaju prašinu na polici. Putuju da uče o svijetu i sebi samima, da razbiju predrasude, nadiđu svoje i granice vlastite kulture. Stapaju se s mjestom na koje dolaze i u potpunosti hvataju njegov ritam. Žele iskusiti, a ne samo promatrati.

Ja se sa svakim svojim putovanjem nastojim sve više uklopiti u ovu drugu skupinu. Međutim, i nakon što imate gotovo trideset zemalja svijeta iza sebe, teško je otputovati bez ideje komfora i navika s kojima živimo. Putovanja u kulture drastično različite od onih u kojima živimo gotovo da su brutalna. Prisilit će vas da vjerujete potpunim strancima, jer drugog izbora ni nemate. Izgubit ćete pojam sigurnosti koji ste do tada imali jer svojim nećete moći nazvati ništa osim snova, mora, neba i puta koji je pred vama.

No upravo tako, praznih glava i otvorenog srca krenuli smo na ovo putovanje za koje sam unaprijed slutila da će biti najdragocjenije od svih do sada. Od Singapura, preko Tajlanda i Kambodže do Bornea i Filipina, pred nama 30000 kilometara i jedan cilj: skupiti hrabrost za istupanje s utabanog puta turista i tako postati iskonskim putnikom. Još prije tri godine Tajland i Kambodža okrznuli su moja osjetila, no sada sam im se odlučila vratiti starija, iskusnija i otvorenija. I uistinu, pokazalo se da je Bangkok mnogo više od prekrasnih palača, a Kambodža svoju istinsku ljepotu krije u ljudima. Kada otkrijete da onaj koji vas gotovo iritantno gnjavi ne bi li vam prodao beskorisne suvenire to čini da bi platio tečaj japanskog jezika koji silno želi naučiti, ili provedete poslijepodne igrajući „kružić–križić“ u pijesku s desetogodišnjom Ti, hramovi Angkora zabljesnu nekom sasvim drugačijom vrstom veličanstvenosti. Krenuti u džungle Filipina tražeći nomadsko pleme uzdajući se samo u poruku napisanu jezikom koji ne razumijete, ali ju pokazujete vozačima autobusa u nadi da će vas navesti na pravi put naoko možda graniči sa zdravim razumom. Međutim, to beskonačno povjerenje o kojem ovisite od vašeg sugovornika čini osobu s imenom, prezimenom i životnom pričom, briše strah od nepoznatog i ruši predrasude. Od djevojke koja prodaje banane kroz prozor autobusa, i dječaka što pješaci do škole sat vremena naučiti ćete da je svijet ipak prekrasno mjesto, treba se samo usuditi takvim ga i prihvatiti.

8 370km

Ambiciozno? Certainly. ;)


Rekla bi Majda: "Ah, ti leptiri u stomaku!!" i cijelih 8 muha na zidu.

...ajmemajko... Gdje ja to idem!?

Prijeputna zapazanja...

“Tell me and I'll forget; show me and I may remember; involve me and I'll understand.” - kineska narodna :)

Upravo sam shvatila da je ostalo ravnih 3 tjedna do velike Kine!!! I zakljucujem: Maco, I am scared!! Pitam se tko ce koga i s cime ovaj put izbiti i hoce li Prase nabaviti novu gresnu narukvicu! Hocemo li ju ovog puta tetovirati (ili to pustamo exkluzivno za Bkk??) i na kraju krajeva hocu li se ja opet tetovirati ?? Pitam se i koju li ce zivotinju, cija je konzumacija nepojmljiva za zapadnu civilizaciju Prase povracati po ulici i hoce li nas opet dovesti do ruba religijskog rata?! Takoder se pitam, dapace znatizeljna sam hocemo li zaigrati jos koju utakmicu s Englezima? Pisuci ovaj post pitam se i jesmo li svjesne cinjenice da bi bez Praseta nasa putovanja bila samo dosadne setnje Azijom? Nadalje jedva cekam da Awi upotrijebi svoje znanje brojanja na kineskom do 10 u bilo kojoj situaciji. Pitam se i hocemo li vidit Jetija i koliko ce puta Prase izgovorit frazu: "glupi kinezi"!! E da, i jos uvijek se pitam jesu li Njemci ili Nijemci???

Hello World!

Eto, nas 4, 5, 6 ide na jedan đir po Kini. Daleko je to....

...skoro kao godina dana tamo i nazad do Moravica... ;) Pa nas dvije pomislismo da bi mogle napisati i koju crticu ovdje i pokojeg čitatelja povesti na put s nama. A i nama je to izlet u svijet blogiranja - neistraženi teritorij za prenošenje doživljaja.

Još samo 19 muha na zidu. Malo ih je ostalo...i neka je. :))

Over & out.
Do