Choose to be happy!!

Za ovaj post su krivi Mai Tai, Pina Colada i dva Singapore Slinga. Nisam sama, dvije smo: Na drugoj strani svijeta smo i zivot je dobar.

OSIM, sto svira Britney. Kad bolje razmislim ima slicnosti izmedju Britneyine i nase situacije: briznu nitko ne razumije, kao ni nas. Engleski je mozda lingua franca svjetske diplomacije, ali ne i kineskih usluznih djelatnosti. Pa tako na nase pitanje "Spicy or no spicy?" stize jedan pravi Capalija odgovor: "OK". U kupaonici moramo "BEWARE OF THE LANDSLIDE", pregovori o bilo kakvom problemu na recepciji traju duze od "Zameo ih vjetar" i obicno ostaju nerjeseni, a da bi ikamo dosle moramo tu lokaciju imati zapisanu kineskim znakovima - ne zbog nas vec zbog onih koji ce nas prema njoj usmjeravati. Zapravo, to prepustanje na milost i nemilost uputa potpunih stranaca i nista poznatijih znakova moze biti uzasavajuca. I upravo u tome se vidi koliko svjetski putnici vole ljude - vjeruju im pod cijenu vlastite sigurnosti. Optimisti. 

Muzika je nesto bolja. Dario nije online. Jedemo pomfri. A jest cemo tko zna sto jos "ok spicy". Jucer smo tako na primjer prstom pokazale sto bi narucile jer je izgledalo lijepo, a ne zato sto smo znale sto narucujemo, a onda gasile pozar s 2l vode po glavi. Sad nam tu nedostaje recenica, a Ines je online ili mozda nije. 

Naime od kad smo stigle muku mucimo s raznim nedostupnostima. Blogger, Facebook, Twitter, Youtube, Amnesty International, MySpace i tako dalje... u Kini trenutno ne rade. Bit ce da su culi da mi stizemo. Neki clanovi nase male ekspedicije to podnose bolje, neki losije - zajednicko nam je to sto se ne predajemo. Jednoga dana kineski (vatro)zid bit ce nas: ili mozda na 11min 38 sec koje upravo krecu. Cilj je obraditi svih novih 18 obavijesti. 

U medjuvremenu vratimo se hrani. Naucila sam jesti stapicima i sva sam si vazna. 

Pojele smo sav pomfri. Dario uvijek kaze da mu jako smrdi - pitam se sto bi rekao da je jucer namirisao ono sto je bilo ponudjeno nama: raznjici shkorpiona, malih i velikih zmija, gushtera, morskih konjica, paukova i inih neidentificiranih buba.  Prilazemo fotografije kao dokazni materijal.

                                                             photo by: Majda Praiz

Majda me nije uspjela nagovoriti da ih probam. Izgledali su toliko hrskavo da mi se dizao zeludac. 

Nemam vise teksta, a Majda odbrojava zadnje minute do ponoci. A onda joj pocinje jos jedna predivna godina zivota, puna nekih neistrazenih milja. ZIVILA TI MENI AWI JOS 100 GODINA BAREM!! (Majda: Pa da imam 127??! jedva se nosim s ovih 27. Jesi luda??!?)

All my love,

Over&out

Do (i Majda u sjeni)