PanZhiHua ili Zivot u guzvi

Nemam pojma gdje sam stala... Kao da su prosli tjedni od zadnjeg posta. Za sve je kriv Chengdu i veza s internetom koja se tesko moze okarakterizirati vezom - to su prije visekratni slucajni susreti koje je bolje zaboraviti. Sto se sve u medjuvremenu dogodilo? Vidjele smo Velikog Budhu (Lonely Planet ima pravo - stvarno je velik.), pretresle neki shopping centar, bile u tibetanskoj cetvrti, otkrile zapadnjacki restoran pun knjiga i dobro se naspavale, a onda put pod noge... 19h do Kunminga preko Panzhihue.

Prvih 12h provele smo u spavacim kolima jednog pretrpanog vlaka. Obecala sam kolegici da cu fotkati koju lokomotivu ili signalizaciju za potrebe nastave, ali to ce biti gotovo nemoguca misija. Davorka me pitala u komentaru jel' to nas uvijek prati guzva: Da. I to guzve kakve bi se u RH mogle naci samo u slucaju hitne evakuacije grada Zagreba, ali nekim cudom sistem ne kolabira, vec svi dodju na svoje odrediste - prije ili kasnije. Cekaonice zeljeznicke stanice bile su pretrpane - samo su nam jos domace zivotinje nedostajale da bi upotpunile sliku. Ali na pozive s razglasa svi se ustaju i spremaju za ukrcavanje i onda zurno hodaju do vlaka, pronalaze svoje mjesto, odloze prtljagu na za to predvidjene police i cekaju pokret. Nema tu sacekivanja i razgledavanja. Sve je podredjeno efikasnosti koliko je to s obzirom na broj ljudi (i odsutnosti onoga sto bi se moglo nazvati vojnickom disciplinom) moguce.

Prespavala sam cijeli put na najvisem lezaju, pored nekog ventilatora koji je zujao i zapinjao. Nista to meni nije smetalo. Sasvim dovoljan komfor mi je bilo to sto se nitko u mene ne zalijece. Vlak nije bio brz, ali je na trenutke sve mirisalo na pregrijane kocnice, a brzina nalikovala onome sto bi (drugu) Davorku, Marinu i mene (na relaciji Moravice - Rijeka) natjeralo da se zapitamo - Ima li strojar kontrolu nad ovom kompozicijom?

Na izlasku iz stanice docekuje nas vojska taksista i svakoj od nas netko nesto govori. S jednim cak uspjevamo dogovoriti da nas poveze, no u trenutku kad smo pokusale otvoriti prtljaznik automobila, drugi taksist je doslovce legao na poklopac. Nakon toga nas vise nitko nije htio povesti. Osim jednog, "hrabrog", a i s njim se trebalo cjenkati.

Stigle smo na autobusni kolodvor, kupile karte za nastavak putovanja, prosle check-in i sjele u cekaonicu. Cekaonice su mjesta gdje obicno krene igra promatranja: Kako su nama lokalci zanimljivi, tako smo i mi njima. Svako malo netko nekome daje signale da cetiri prekrcane bjelkinje stizu. Manje ljudi, ali nisu nista manje zivopisni. Pustit cu vas da nas zamisljate kako promatramo curicu u roza majici i plavoj suknjici na volane kako veselo gricka kokosju nozicu iz vakumiranog pakiranja, pa ju okrene i okomi se na prstice.

Nastavak slijedi... ;)

Over&out,

Do