Ping.Yao! i Xi'an

19.30 je bilo u Xi'anu kad sam zapocela pisati ovo. Jucer smo se przili na 42C, ako je vjerovati termometru jednog taxija, a danas nije nista bolje (osim sto je pred malo pljusnula kisa). Nama je kraj dana, a vama 3 popodne i jos vas svasta ceka. Ono jutro kad smo stigle u Pingyao vi ste svi spavali, a mi smo vec svasta dozivjele i prezivjele.

Do hostela nas je doveo nekakav elektricni tricikl, nesto poput tuk-tuka. Bila je to ljubav na prvi pogled - iskreno zelim takvo vozilo. Iskustvo voznje u njemu i izgled stare jezgre u kojoj nam se nalazio hostel izmamili su mi osmjeh na lice koji nisam skidala do odlaska. Tamo je nebo plavo, sve kucice prizemne i prekrasne, a ulice krcate radnji i ducana o kojima se brinu cijele obitelji. Naokolo zuje elektricni motocikli (tanki poput onih starih Tomosa, ali tihi dok pred vama ne zakoce), bicikli, klinci, macke i maleni psi. Skoro svaka vrata imaju jednog ozbiljnog cupavog mjesanca. Jedan zubati nas je tako cuvao dok smo vecerale. Sparkirao se ispod stola i gledao kisu kako pada. Ne znam vam nista reci o znamenitostima tog gradica (od skoro pola milijuna stanovnika), jer smo se samo jednom stigle prosetati glavnim ulicama stare jezgre, ali zelim se vratiti.

Na put u Xi'an smo krenule bez karata u rukama. Gazdarica hostela nas je povjerila vozacu jednog tuk-tuka, dala mu novac koji smo mi njoj dale za karte (a za koji nismo dobile racun) i pozdravila nas. I sve je dobro proslo. Voznja je bila ugodna i sad smo tu, u gradu ratnika od "terakote" (nisam sigurna jesam li ovo sada dobro napisala, ali nemamo pravopisa ni lektora, pa eto - zazmirite kad nesto promasimo. Hvala!! :) ). Ratnici su zadivljujuci, ali daleko vece odusevljenje pronalazim u interakciji s ljudima oko mene od sutecih kipova, ma koliko savrseno dostojanstveni bili. Mislim da je za to odgovoran i onaj pocetni sok i nevjerica - ne zelim propustiti komunikaciju s ovom zemljom: ona je kroz dokumentarce nedostupna. Stranci su ovdje nesto neobicno - vise ni ne znam s koliko display-a kineskih fotica se smijeshimo, niti s koliko potpunih stranaca smo se ispozdravljale do sada. Drugi backpackeri su nepresushno vrelo suradnje i korisnih informacija. Volim s njima razgovarati - cine ludo raznoliku i nestalnu zajednicu ljudi koji si medjusobno vjeruju.

Za kraj moram jos reci da nas svaki pojedini komentar veseli, iako ne mozemo odgovarati na njih. Nemojte nam zbog nama nametnute tisine prestati pisati.

All my love,
Over&out,
Do

P.S.
Danas smo na turi dozivjeli nesto neplanirano. Sve je u redu, svi smo savrsheno citavi, samo je vozac minibusa umjesto u prvu ubacio u rikverc, prvo se zaletio, pa je stao, a onda se iz drugog pokusaja i zabio u vrata neke garaze. Zatim je izasao iz autobusa nedigavsi rucnu, pa smo poceli na trzaje kliziti prema garazi. U toj prici nitko od domacih niti jednom nije podigao glas (osim nas stranaca kad smo poceli kliziti). Drugog vozaca smo dobili na povratku u hostel. Detaljnijih objasnjenja nije bilo.