Goodbye Shanghai/Evo me doma...

U petak navecer stigla nam je vijest o strashnom uraganu koji se priblizava Shangaju. Cudoviste je to zvano supertajfun Muifa i najveci je od 2005. Ozbiljna stvar. Evakuirano je 200 000 ljudi iz nekog obliznjeg grada, a tisuce brodica usidreno u lukama. China Eastern otkazao je sve svoje Shangajske letove do ponedjeljka popodne. Dio najprometnije morske luke na svijetu luke bio je zatvoren. Dio mene se zabrinuo, pitala sam se treba li bjezati ili ostati, zvati nekoga - a ostatak je mislio: "Tajfun? Hm... Bas da vidim." I na kraju smo ostale, u sobi koja je bila u sredini hostela, bez prozora, ali sa klimom, na trecem katu - zlu ne trebalo, imale smo svoj bunker. Ustala sam se ujutro, a ekipa u predvorju (sa staklenim vratima) sjedi, smije se, tipka i igra uno. Vrata otvorena, malo puse, a vani ljudi pedaliraju, elektricni motorini zuje, na ulicama susjedi razgovaraju i popravljaju prastara prijevozna sredstva, peku se valjusci (i dobro mirisu), mame, tate i mala djeca se shecu, u posti zastitar spava, a zena za pultom se cudi sto radim tamo, sunce se probija kroz oblake, temperatura 30C... Dobar neki tajfun...

Volim Shanghai, jer izgleda kao jedan od onih pretjeranih snova. Premalo vremena sam provela u njemu da bih mogla ista vise reci, ali obecala sam si to popraviti. Bar jos jednom moram se provozati metroom - ima nesto oslobadjajuce u trenu kad shvatis da mozes na tako velikom mjestu zujati sam i ne izgubiti se. 

Krenule smo na aerodrom jucer u 7 ujutro. Nas dvije i 6 torbi na pocetku rush houra, ali proslo je dobro. Vozila sam se do Pudonga i razmisljala o svemu sto se nadogadjalo proslih mjesec dana, a da vam nisam ni spomenula. Slagala sam si neku top listu, vise ni sama ne znam poredak, ali pri samom vrhu bili su: upadanje na set filma (ili kakve sapunjare, nismo vise sigurne, covjek je jako dramaticno umirao, vise puta i puno se plakalo) i fotkanje s glumcima/statistima; voznja neke elektricne zujalice po Pingleu dok iz nje tresti nesto sto zvuci kao "Komsija, komsija"; trenutak kad me prodavacica pustila samu da surfam u ducanu/garazi s racunalnom opremom, jer je morala nahraniti klince; Romana, Ivana i Majda rucale su u jednom seoskom hramu; trenutak kad je nas mirni strpljivi vozac izasao iz kombija i poceo vikati na mudraca koji mu je sjeo na far tri puta (nije mu bilo jasno zasto ne moze naprijed)...razgovor izmedju Kineza i Indijca u hostelu, nakon sto je Indijac kineskom drustvu spremio pravi spicy obrok (prije toga im je tvrdio da njihova kuhinja nije ljuta, a oni njemu suprotno):
"Was it spicy?"
Kinez (shmrcajuci, kroz suzne oci): "Nooooo...shmrc Do you have a tissue?"

"Moja domovina" u Guilinu i "Ja vas razumem. Odakle ste?"... ima toga jos, sigurna sam. Pocet cu se prisjecati kad dodjem doma i naspavam se. 

U svakom slucaju, gotovo je. Ovo pisem s onog uzasa zvanog Sheremetyevo, ali s dobrim vijestima - nasle smo jednu osobu dobre volje: jucer nam se teta cistacica obratila s "Djevojcke", pa rekla nesto sto bi znacilo "biste li se malo pomaknule da pobrisem pod" i kad smo se maknule rekla "Spasiba". Trebalo bi ju klonirati i dati joj da sve radi uz povisicu, dobre beneficije i godisnji za svaku njenu inacicu.

Za tri sata polijecemo za Veneciju, a onda... doma: na jogurt i maminu spizu. Jedva cekam!

To bi bilo to. Bilo je lijepo pisati vam. Vidimo se negdje na kavi.
All my love,
Over&Out,
Do

Dekadencija

....izlaz iz metroa koji mirisi... na parfem...i to Burberry Summer s promotivnog standa...
...shopping centar kojeg cuvaju ljudi u crnom sa slusalicama u usima, a u nazivima ducana se nizu Chanel, Louis Vouitton, Prada, Gucci, Miu Miu, Tom Ford...
...ekipa koja ispred njega uporno prodaje Lolex...
...hram koji je 1930tih vodio opat i gangster, poznat po svojim konkubinama i bijelim ruskim zastitarima koji su nosili blindirane kovcege ne bi li ga prekrili u slucaju napada...kazu da je staro zdanje poput Shangaja: 95% renovirano, 5% ocuvano... i cijelo bljeshti zlatno.
...ociscene ulice po kojima setaju mrshavice u prelijepim haljinama, visokim potpeticama i drzanjem manekenki...
...taksist koji u 2 ujutro upali taksimetar, ne cjenka se oko cijene, ne vozika naokolo, i trudi se naci odrediste kako god najbolje moze, ali svakih tristo metara kosta 1 yuan, a voznja autocestom traje 35 minuta...
...Besame mucho koja lagano svira na cesti, bossa nova koja odjekuje necim sto se zove leisure centre.
... roza plocice u toaletima nad kojima se ne cuci, vec na kojima se sjedi, a koji mirisu po nekom sredstvu za ciscenje.
...visoki neboderi u kojima se danju vide oblaci kao u zrcalima, a nocu imaju neonski sjaj cijih je 5 min vjerojatno blizu vrijednosti proracuna zemlje iz koje dolazim...
...neoni - po brodovima na rijeci i motorima u akrobatskoj predstavi... shljokice po svilenim maramama...
...kupovina neke torbice u nekom ducanu za neki nevelik novac, da bih dosla u hostel i od svoje cimerice amerikanke cula "It's a Dior knock-off!! See the stitching?" Imam laznjak, a da se nisam ni trudila. (hihi)
...klub koji se zove The Spot, u kojem svira remiksirani Bitter Sweet Symphony s orkestralnom pratnjom i Willow Smith, lusteri izgledaju secesijski, Klimt visi po zidovima, a cuga za cure je besplatna... i fina.
...klub koji se zove The Velvet Lounge, i sav je prekriven crvenim barshunom...
...kineskinje koje plesu pred starijim turistima ne bi li privukle paznju...
...boca vode koja u klubu kosta 70 yuana...
...odrzavan i nov metro koji vozi i nakon 11, iako su svi suprotno govorili...
...tetica u tuk-tuku koja ludo vozi kroz crvena svjetla i pregoleme BMWe, ne bi li mi pomogla naci prijateljicu kojoj je zadnji vlak zatvorio vrata pred nosom... zapravo ne zna koga trazim, ali zna sto panicno HURRY! znaci.　
...prosjak u podzemnoj koji sa zbunjenosti i veseljem prima cokoladicu umjesto novca...
...sigurnost da cu gdje god bila negdje naci nesto sto mogu pojesti...pa cak i ako mi srce pozeli normalan jogurt... kosta 25Y, ali je kiselkast i slan, i dostupan...
...lakovi za nokte i radnje s manikurom... posvuda... a u Pekingu ih nije bilo ni u zapadnjacim trgovinskim lancima, ni kao lijek za moje ispucane nokte... kao ni donjeg rublja... neki clanovi nase ekspedicije, dobrano su se namucili naci grudnjak - H&M u Chengduu ih jednostavno ne drzi...
...The Bund...
...i slasticarnice... s cokoladom... puno cokolade...
....eto... to je Shangaj za mene... a jesam turist...

...vratit cu se, toliko znam.

Over&out,
Love,
Do

Guilin Lu

Taksisti vole pricati na mobitel dok nas voze. Tko zna kakve smo vec sve mracne tajne cule, a da nismo ni svjesne. Ovaj taksist vozi nas po mraku kroz koji se u sred grada naziru nekakve litice. Trazio nas je daleko previse novca, no to bi zaradio pomocu taksimetra, ali tu stvari tako funkcioniraju. Problem je u tome sto nas je dovezao pred krivi hostel, kao i ekipu iz drugog taksija. Trazimo novi taksi i stizemo na pravu adresu, ali oni tvrde da nemaju nase rezervacije. Pouka je: Hosteli se rezerviraju preko interneta, ne telefonom - tako ljudi na recepciji znaju da cemo im dati javnu evaluaciju, pa paze sto rade.

 

Opet je dugo vremena proslo od kad sam pisala, i previse toga se nadogadjalo da bih stigla u ovih 15 minuta sto imam sve napisati. U Guilinu smo. 5 dana smo provele na turi po rizinim poljima i okolnim selima (od toga 4 dana nismo tocno znale gdje smo, jer su i nazivi gradova bili na kineskom), 2 dana smo bile u Kunmingu, a onda smo doletjele ovamo. Sad nas je 5 - dosla je i Samantha iz New Yorka.   

 

Ne znam koliko cu stizati pisati nove postove, i zao mi je zbog toga. Sljedeci utorak slijecemo u Veneciju i to se cini jako brzo. U svakom slucaju, ako ne stignem pisati, morat cete me potraziti da vam pricam detalje - a ionako ima puno stvari koje nisu stale medju ove znakove. ;)

 

Over&out,

Love,

Do

 

 

Learning English will brighten your future

(U naslovu je natpis na reklami za skolu stranih jezika u Kunmingu, pokrajni Yunnan, u Kini.)

4 prekrcane bjelkinje su stigle u Kunming nakon otprilike 6 sati maratona Jackie Chan filmova na kineskom i filma "Hero" s kineskim titlovima... "Pa tu je nebo plavo." Ne znam koliko puta smo to ponovile, a nije ni cudo kad kazu da Kina od 30 najzagadjenijih gradova na svijetu ima njih 20... Osim nesto malo u Pingyau, ovako plavo nebo zadnji put sam vidjela u Hrvatskoj. Mislim da nismo ni svjesni kakva je ono rijetkost i koliko je vazno da ga cuvamo...

Autobus je stao u nekoj zemljom prekrivenoj ulici, okruzenoj poljima i stambenim zgradama. Nije izgledala kao kolodvor, ali kad su vec svi izasli... Igrom slucaja nismo imale adresu svog hostela napisanu kineskim pismom, pa ovaj put nismo znale sto i kako reci ceti ljudi koja je hodala oko nas. 

Uzaludno smo pokusavale: "Do you speak English? No? Ok then, no." 

Jedna tetica mi je pruzila svoj mobitel.

Glas s druge strane: "Hello!!"

Ja, sva sretna: "Hello, hi!! You speak English?"

"Erm.... Do.. you.. speak Chinese?"

"No, I don't. Do you speak English?"

"erm... nesto na kineskom"

"English?"

"jos toga na kineskom.... I can('t) help you."

"You can or you can'T help me?"

"erm. I...can('t) help you."

"Oh, well, thank you anyways..."

Hvala ti Ines sto si se sjetila poslati broj hostela. Ivana i Majda su se sjetile u teticin mobitel upisati ga i glas s druge strane je dogovorio prijevoz. Bilo nam je malo cudno, jer je teta stala pricati na mobitel i tome nije bilo kraja, ali na kraju ispada da su se ona i voditelj hostela koji dobro zna engleski,  cjenkali...Teta mi je opet pruzila mobitel:

"The driver has agreed to take you to our hostel for fift... yuan"

"Fifty or fifteen?"

"Forty."

Bilo je 50 na kraju. I ukrcale smo se u kombic s teticom, njenim muzem, a na putu skupili  i jos neku njihovu prijateljicu. Onda je krenula rasprava gdje mi to tocno idemo. I plan grada se razmotao i voditelj hostela se ponovo zvao. Onda su se tetica, koja je vozila i muz koji je do mene sjedio na nekoj klupicici posvadili, pa je kombi stao, a krenula jedna od onih "Ako ti vec tako doboro znas, evo tebi volana" razmjena. Tetica je na prvom krizanju koje ga je zbunilo slatko udarila u smijeh. Simpaticna neka ekipa... Jos samo da imaju titlove... :( Cak smo i policajca pitali za put.

Stali smo na nekoj uzbrdici na koju smo se jedva popeli. Tetica je izasla i po treci put zvala hostel. Gle cuda... Pred njim smo... 

Majda se nasmijala: "Napokon Azija koju znam!!"

:D 

Za kojih sat vremena krecemo u rizina polja. Stoga ne znam hocemo li imati internet sljedecih 5 dana, sanse su labave. Ali pozelite nam srecu. 

Eto.

Over&out,

Do 

PanZhiHua ili Zivot u guzvi

Nemam pojma gdje sam stala... Kao da su prosli tjedni od zadnjeg posta. Za sve je kriv Chengdu i veza s internetom koja se tesko moze okarakterizirati vezom - to su prije visekratni slucajni susreti koje je bolje zaboraviti. Sto se sve u medjuvremenu dogodilo? Vidjele smo Velikog Budhu (Lonely Planet ima pravo - stvarno je velik.), pretresle neki shopping centar, bile u tibetanskoj cetvrti, otkrile zapadnjacki restoran pun knjiga i dobro se naspavale, a onda put pod noge... 19h do Kunminga preko Panzhihue.

Prvih 12h provele smo u spavacim kolima jednog pretrpanog vlaka. Obecala sam kolegici da cu fotkati koju lokomotivu ili signalizaciju za potrebe nastave, ali to ce biti gotovo nemoguca misija. Davorka me pitala u komentaru jel' to nas uvijek prati guzva: Da. I to guzve kakve bi se u RH mogle naci samo u slucaju hitne evakuacije grada Zagreba, ali nekim cudom sistem ne kolabira, vec svi dodju na svoje odrediste - prije ili kasnije. Cekaonice zeljeznicke stanice bile su pretrpane - samo su nam jos domace zivotinje nedostajale da bi upotpunile sliku. Ali na pozive s razglasa svi se ustaju i spremaju za ukrcavanje i onda zurno hodaju do vlaka, pronalaze svoje mjesto, odloze prtljagu na za to predvidjene police i cekaju pokret. Nema tu sacekivanja i razgledavanja. Sve je podredjeno efikasnosti koliko je to s obzirom na broj ljudi (i odsutnosti onoga sto bi se moglo nazvati vojnickom disciplinom) moguce.

Prespavala sam cijeli put na najvisem lezaju, pored nekog ventilatora koji je zujao i zapinjao. Nista to meni nije smetalo. Sasvim dovoljan komfor mi je bilo to sto se nitko u mene ne zalijece. Vlak nije bio brz, ali je na trenutke sve mirisalo na pregrijane kocnice, a brzina nalikovala onome sto bi (drugu) Davorku, Marinu i mene (na relaciji Moravice - Rijeka) natjeralo da se zapitamo - Ima li strojar kontrolu nad ovom kompozicijom?

Na izlasku iz stanice docekuje nas vojska taksista i svakoj od nas netko nesto govori. S jednim cak uspjevamo dogovoriti da nas poveze, no u trenutku kad smo pokusale otvoriti prtljaznik automobila, drugi taksist je doslovce legao na poklopac. Nakon toga nas vise nitko nije htio povesti. Osim jednog, "hrabrog", a i s njim se trebalo cjenkati.

Stigle smo na autobusni kolodvor, kupile karte za nastavak putovanja, prosle check-in i sjele u cekaonicu. Cekaonice su mjesta gdje obicno krene igra promatranja: Kako su nama lokalci zanimljivi, tako smo i mi njima. Svako malo netko nekome daje signale da cetiri prekrcane bjelkinje stizu. Manje ljudi, ali nisu nista manje zivopisni. Pustit cu vas da nas zamisljate kako promatramo curicu u roza majici i plavoj suknjici na volane kako veselo gricka kokosju nozicu iz vakumiranog pakiranja, pa ju okrene i okomi se na prstice.

Nastavak slijedi... ;)

Over&out,

Do

Srijeda

Ovdje je sada 10.30 navecer i cijelu vecer pricam kako cu rano ici spavati. Zapravo sve to pricamo, jer smo umorne, a i lagano su nas zahvatile neke probavne smetnje tipicne za one koji se odvaze putovati daleko. Od jutros moj fotografski aparat ne radi i to me cini jako tuznom, pa vam i ovaj post pisem u takvom nekakvom stanju. Fotografiranje je jedna od stvari kojima sam se najvise veselila na ovom putovanju i sad to nece ici bas onako kako sam mislila. Nije mi tesko prilagoditi se, tesko mi je prihvatiti da jedna od najdragocjenijih stvari koje posjedujem ne funkcionira onako kako bi trebala. 

U Chengduu smo. Dosle smo ovamo nakon 11-satnog putovanja iz Xi'ana, u autobusu ciji je prtljaznik prevozio polu-rastopljenu ribu umjesto prtljagu. Voda je u potoku curila ispod poklopca spremista, pa smo svoje velike ruksake stavile pod noge (po dva ispod svakog para sjedala) i vozile se u turskom sjedu ili fetalnom polozaju. Autocesta je gradjena na stupovima kroz kanjone koje cine zelena brda, jezerca i potoci. Imala sam osjecaj kao da ih nadlijecemo i bilo mi je divno gledati kroz prozor. Stajali smo dva puta. Drugi put smo stali na rucak u nekom oronulom mjestu gdje nitko od nas zapadnjaka nije jeo, ali zato smo uspjeli uspostaviti kontakt s kuharicama na tom mjestu. Veselo su nam pozirale i nesto nam pricale. Jako mi je zao sto ne znam kineski, voljela bih da sam ih razumjela, cine se kao neke simpaticne tete. 

Chengdu mi se ne svidja iz tri razloga: internet koji funkcionira stvar je lutrije, od vrucine i vlage se ne moze pobjeci nego u kakav klimatizirani prostor, a promet je pristojno zakoracio u anarhiju (kazu mi da moze gore). Popodne smo se u hotel vratile u taksiju koji je vozio u suprotnom smjeru i po ravnom i u zavoju, jer je tamo bilo prazno i nije bio jedini - ljudi se preticu, i prestrojavaju kako se kome svidi. 

Sto mi se ovdje svidja? 

• Pande. Poput kakvih plisanih igracaka su. Gledale smo ih dok se hrane i spavaju i jednostavno su nas osvojili. 
• Taksisti koji su sretni jer su pronasli trazenu destinaciju. 
• Domar u hostelu koji mi je na kineskom apsolutno sve objasnio o tome koji kljuc kako funkcionira s novom bravom. 
• Osoblje s recepcije i iz ureda za organiziranje tura - koje dobro zna engleski i pomoci ce kako moze ako ih sto trebamo.
• Wenshu budisticki hram - oaza mira u sred zaglushujuce buke grada i rojeva nekakvih cvrcaka. Bakice koje se mole, mladi i stari svecenici koji zuje naokolo i nesto spremaju i dogovaraju. Zapravo nije puno drugaciji od prvog hrama kojeg sam vidjela, ali lijepo mjesto za predah. Sjela sam u jedno od dvorista, a prisla mi je neka maca i legla pored mene. Sumnjam da joj je bilo jasno koliko me razveselila. 

Sutra nas ceka Veliki Budha u Leshanu. 

I da, necemo vidjeti Tibet. Nije zatvoren, nego jednostavno za njega strancima vise ne izdaju dozvole. (Zvuci poznato?) Morale smo presloziti nase planove, ali necu ih jos tu iznositi - sve se moze promijeniti, u zadnja tri dana samo mijena stalna jest. 

All my love,

Over & out, 

Do

P.S.

www.youtube.com/watch?v=X2qXG0pL0rA ;)

Ping.Yao! i Xi'an

19.30 je bilo u Xi'anu kad sam zapocela pisati ovo. Jucer smo se przili na 42C, ako je vjerovati termometru jednog taxija, a danas nije nista bolje (osim sto je pred malo pljusnula kisa). Nama je kraj dana, a vama 3 popodne i jos vas svasta ceka. Ono jutro kad smo stigle u Pingyao vi ste svi spavali, a mi smo vec svasta dozivjele i prezivjele.

Do hostela nas je doveo nekakav elektricni tricikl, nesto poput tuk-tuka. Bila je to ljubav na prvi pogled - iskreno zelim takvo vozilo. Iskustvo voznje u njemu i izgled stare jezgre u kojoj nam se nalazio hostel izmamili su mi osmjeh na lice koji nisam skidala do odlaska. Tamo je nebo plavo, sve kucice prizemne i prekrasne, a ulice krcate radnji i ducana o kojima se brinu cijele obitelji. Naokolo zuje elektricni motocikli (tanki poput onih starih Tomosa, ali tihi dok pred vama ne zakoce), bicikli, klinci, macke i maleni psi. Skoro svaka vrata imaju jednog ozbiljnog cupavog mjesanca. Jedan zubati nas je tako cuvao dok smo vecerale. Sparkirao se ispod stola i gledao kisu kako pada. Ne znam vam nista reci o znamenitostima tog gradica (od skoro pola milijuna stanovnika), jer smo se samo jednom stigle prosetati glavnim ulicama stare jezgre, ali zelim se vratiti.

Na put u Xi'an smo krenule bez karata u rukama. Gazdarica hostela nas je povjerila vozacu jednog tuk-tuka, dala mu novac koji smo mi njoj dale za karte (a za koji nismo dobile racun) i pozdravila nas. I sve je dobro proslo. Voznja je bila ugodna i sad smo tu, u gradu ratnika od "terakote" (nisam sigurna jesam li ovo sada dobro napisala, ali nemamo pravopisa ni lektora, pa eto - zazmirite kad nesto promasimo. Hvala!! :) ). Ratnici su zadivljujuci, ali daleko vece odusevljenje pronalazim u interakciji s ljudima oko mene od sutecih kipova, ma koliko savrseno dostojanstveni bili. Mislim da je za to odgovoran i onaj pocetni sok i nevjerica - ne zelim propustiti komunikaciju s ovom zemljom: ona je kroz dokumentarce nedostupna. Stranci su ovdje nesto neobicno - vise ni ne znam s koliko display-a kineskih fotica se smijeshimo, niti s koliko potpunih stranaca smo se ispozdravljale do sada. Drugi backpackeri su nepresushno vrelo suradnje i korisnih informacija. Volim s njima razgovarati - cine ludo raznoliku i nestalnu zajednicu ljudi koji si medjusobno vjeruju.

Za kraj moram jos reci da nas svaki pojedini komentar veseli, iako ne mozemo odgovarati na njih. Nemojte nam zbog nama nametnute tisine prestati pisati.

All my love,
Over&out,
Do

P.S.
Danas smo na turi dozivjeli nesto neplanirano. Sve je u redu, svi smo savrsheno citavi, samo je vozac minibusa umjesto u prvu ubacio u rikverc, prvo se zaletio, pa je stao, a onda se iz drugog pokusaja i zabio u vrata neke garaze. Zatim je izasao iz autobusa nedigavsi rucnu, pa smo poceli na trzaje kliziti prema garazi. U toj prici nitko od domacih niti jednom nije podigao glas (osim nas stranaca kad smo poceli kliziti). Drugog vozaca smo dobili na povratku u hostel. Detaljnijih objasnjenja nije bilo.