Ne znam u koju od dvije skupine ljudi koje Majda spominje spadam. Ja sam onaj zbunjeni početnik/štreber u ekipi koji već danima pokušava izbrojati od nula do deset na kineskom i iako zna kako se kaže pet (wǔ) i deset (shí), nekako uvijek uspije zaglaviti nakon dva... i jednostavno ne ide dalje.
Nije baš da nisam putovala u životu, ali kad pogledam onu suludo izpečatiranu putovnicu suautorice ovog bloga, nije baš niti da jesam (Danas je čovjek u kopiraoni, iz tog grbom urešenog svijeta u malom, skoro fotokopirao vizu za Kambodžu, umjesto kineske, morala sam mu dva puta pokazati što mu je točno zadatak - stranice su sadržavale daleko previše zamki...). Ja sam vidjela dobar dio Europe i čitavih tjedan dana hodala po tuniškom tlu u sigurnosti organiziranih tura, čime se ponosim - no svejedno sam amater.
Volim sigurnost. Ne razumijem ljude koje privlače adrenalinske vožnje u zabavnim parkovima. Brinem. Sve provjeravam dvaput. Prije nego upalim neki uređaj pročitam uputstva. Na tečaju o protupožarnoj zaštiti revno sam pisala bilješke - nek se nađu, za svaki slučaj. Ali zato idem 20 000 km od kuće ne bi li mi "guza vidjela puta" (i još to ljudima kažem, ne piskaram samo tu po nekom opskurnom blogu). Ako zvuči van mog karaktera, i je (a možda jednostavno taj njegov aspekt još nisam otkrila, npr. poput ljubavi prema Balaševiću... ;) ). Čemu to onda?
Jer mi se čini veće od mene. Jer je to jedna od onih ideja koja doleti i istovremeno razveseli količinom ludosti koju uključuje - znate jednu od onih ideja poput: E idemo u sladoled od čokolade s komadićima čokolade staviti namrvljeni Grisbi i onda dodati Nutelle i šlaga i sve to pojesti u plićaku? Totalno suluda ekstravagancija (i zapravo nešto što treba pamtiti ;) ). No da se vratim na početak ovog odlomka - Kad radim stvari koje su veće od mene, rastem. No, svejedno me strah. I to je u redu - svi se bojimo nepoznatog, onog na karti gdje piše: there be dragons...
Čemu onda sve to? Valjda je vrijeme da nađem kojeg zmaja. Ima li za to bolje zemlje od Kine?
Methinks not.
Over & out.
Do
Ne čini li ti se putovanje 20 000 km daleko većim adrenalinskim šokom od lude vožnje? Meni da, iako je to šok sa odgodom. I možda biraš putovanje upravo zato jer brineš i jer imaš dojam da putovanje možeš detaljno isplanirati, dok u stvarnosti bolje možeš isplanirati vožnju u Gardalandu (koja traje minutu, dvije) nego to putovanje. Ti voliš nepoznato, ali voliš i planirati. Da ne kažem-imati stvari pod kontrolom (ovo gotovo uvijek zvuči kao negativna osobina, ali ne mislim tako u tvom slučaju:)). Dobro je rasti, ali osobno ne mislim da treba otići daleko da bi se to postiglo. Ali to je samo moje mišljenje.;) Najbitnije od svega je možda pronaći svoju vlastitu formulu rasta i biti sretan zbog tog otkrića. To je taj neotkriveni aspekt kojeg si spomenula. Imamo svi mi tih aspekata jako puno. U svakoms slučaju, sretan put.:)
OdgovoriIzbriši