utorak, 26. srpnja 2011.
Learning English will brighten your future
ponedjeljak, 25. srpnja 2011.
PanZhiHua ili Zivot u guzvi
srijeda, 20. srpnja 2011.
Srijeda
- Pande. Poput kakvih plisanih igracaka su. Gledale smo ih dok se hrane i spavaju i jednostavno su nas osvojili.
- Taksisti koji su sretni jer su pronasli trazenu destinaciju.
- Domar u hostelu koji mi je na kineskom apsolutno sve objasnio o tome koji kljuc kako funkcionira s novom bravom.
- Osoblje s recepcije i iz ureda za organiziranje tura - koje dobro zna engleski i pomoci ce kako moze ako ih sto trebamo.
- Wenshu budisticki hram - oaza mira u sred zaglushujuce buke grada i rojeva nekakvih cvrcaka. Bakice koje se mole, mladi i stari svecenici koji zuje naokolo i nesto spremaju i dogovaraju. Zapravo nije puno drugaciji od prvog hrama kojeg sam vidjela, ali lijepo mjesto za predah. Sjela sam u jedno od dvorista, a prisla mi je neka maca i legla pored mene. Sumnjam da joj je bilo jasno koliko me razveselila.
nedjelja, 17. srpnja 2011.
Ping.Yao! i Xi'an
Do hostela nas je doveo nekakav elektricni tricikl, nesto poput tuk-tuka. Bila je to ljubav na prvi pogled - iskreno zelim takvo vozilo. Iskustvo voznje u njemu i izgled stare jezgre u kojoj nam se nalazio hostel izmamili su mi osmjeh na lice koji nisam skidala do odlaska. Tamo je nebo plavo, sve kucice prizemne i prekrasne, a ulice krcate radnji i ducana o kojima se brinu cijele obitelji. Naokolo zuje elektricni motocikli (tanki poput onih starih Tomosa, ali tihi dok pred vama ne zakoce), bicikli, klinci, macke i maleni psi. Skoro svaka vrata imaju jednog ozbiljnog cupavog mjesanca. Jedan zubati nas je tako cuvao dok smo vecerale. Sparkirao se ispod stola i gledao kisu kako pada. Ne znam vam nista reci o znamenitostima tog gradica (od skoro pola milijuna stanovnika), jer smo se samo jednom stigle prosetati glavnim ulicama stare jezgre, ali zelim se vratiti.
Na put u Xi'an smo krenule bez karata u rukama. Gazdarica hostela nas je povjerila vozacu jednog tuk-tuka, dala mu novac koji smo mi njoj dale za karte (a za koji nismo dobile racun) i pozdravila nas. I sve je dobro proslo. Voznja je bila ugodna i sad smo tu, u gradu ratnika od "terakote" (nisam sigurna jesam li ovo sada dobro napisala, ali nemamo pravopisa ni lektora, pa eto - zazmirite kad nesto promasimo. Hvala!! :) ). Ratnici su zadivljujuci, ali daleko vece odusevljenje pronalazim u interakciji s ljudima oko mene od sutecih kipova, ma koliko savrseno dostojanstveni bili. Mislim da je za to odgovoran i onaj pocetni sok i nevjerica - ne zelim propustiti komunikaciju s ovom zemljom: ona je kroz dokumentarce nedostupna. Stranci su ovdje nesto neobicno - vise ni ne znam s koliko display-a kineskih fotica se smijeshimo, niti s koliko potpunih stranaca smo se ispozdravljale do sada. Drugi backpackeri su nepresushno vrelo suradnje i korisnih informacija. Volim s njima razgovarati - cine ludo raznoliku i nestalnu zajednicu ljudi koji si medjusobno vjeruju.
Za kraj moram jos reci da nas svaki pojedini komentar veseli, iako ne mozemo odgovarati na njih. Nemojte nam zbog nama nametnute tisine prestati pisati.
All my love,
Over&out,
Do
P.S.
Danas smo na turi dozivjeli nesto neplanirano. Sve je u redu, svi smo savrsheno citavi, samo je vozac minibusa umjesto u prvu ubacio u rikverc, prvo se zaletio, pa je stao, a onda se iz drugog pokusaja i zabio u vrata neke garaze. Zatim je izasao iz autobusa nedigavsi rucnu, pa smo poceli na trzaje kliziti prema garazi. U toj prici nitko od domacih niti jednom nije podigao glas (osim nas stranaca kad smo poceli kliziti). Drugog vozaca smo dobili na povratku u hostel. Detaljnijih objasnjenja nije bilo.
subota, 16. srpnja 2011.
No more dragons left to slay???
" Mrzim ovaj vlak, ja dalje idem avionom!!" viknula je Dora, samo naoko nicim izazvana, u svom bunilu negdje oko 3 ujutro,u nedodziji izmedu Pekinga i Ping Yaoa. Trgnula me iz mog polusna i prizvala gotovo neprimjetan osmijeh na moje lice. Nije to nikako bio zloban osmijeh, vec osmijeh izazvan simpatisnoscu situacije, ukoliko se dvanaestsatna voznja u vagonu predvidenom za 100 ljudi u kojem je u tom trenutku bilo najmanje 300 moze iz ikoje prespektive takvom nazvati. Dora, nasa mala baza podataka, hodajuci Lonely planet, debitantica je u putovanjima ove vrste i upravo je u tome ljepota njezine situacije. Gledam ju kako intenzivno dozivljava svaki detalj (zato i jesam prepustila updatanje informativne vrste, a odmene dobivate samo ova kasnonocna bauljanja o svijetu i zivotu), kako diktira podatke o svakoj atrakciji pred koju stanemo, sluzi se kartom i kompasom, intenzivno je oprezna u svakoj situaciji i mrzi ovaj vlak u 3 ujutro ni ne sluteci koliko je sretna sto vagon djeli samo s hrpom natiskanih kineza, a ne i s njihovom pripadajucom peradi ili stokom bilo kave vrste. Gledam ju, i na svemu tome mozda joj malo zavidim. Zavidim joj na ushicenosti koje prvo veliko putovanje donosi, na odusevljenju koje izaziva prvi doticaj s novom kulturom, religijom, obicajima, hranom, ljudima, vlakovima koji u ovom slucaju predstavljaju jedan mali kineski mikrokozmos. Ja sam, a vjerujem da isto mogu reci za ostale dvije suputnice, sve to negdje putem izgubila. Is there no more dragons left to slay for me??
Svakim sljedecim putovanjem shvacam kako destinacija postaje potpuno nebitna i kako je jedino bitno samo putovanje kao takvo. Kretanje izvan vlastitih okvira. Mislim da je Salkovic jednom napisao da je sretan samo kad se krece. Ja ne bi otisla toliko daleko, jer ne mogu reci da ne postoje ine stvari koje me u zivotu cine sretnom, medutim usudila bi se reci da sam slobodna samo kad se krecem. Osjecam slobodu kad se tiskam u vlaku s kinezima, ili guram bus koji je zapeo u blatu negdje u filipinskoj dzungli. Dok besciljno lutam ulicama Pekinga trazeci hostel u zemlji u kojoj nitko ne govori jezik koji ja razumijem niti razumiju pismo kojim ja pisem, s 15 kg tereta na ledima, s foticem i svom pripadajucom opremom u ruksaku na prsima (a kupila sam si novi objektiv, tako da ih sad brojim triJ) koji neupitno sputavaju moje kretanje, ja se opet u svoj apsurnosti situacije osjecam slobodnom. I nemojte me krivo shvatiti, ne uzivam u takvim trenucima, i ja mrzim taj vlak i sve te kineze, i taj prokleti backpack i cinjenicu da nisam izvrsila obecanje koje sam samoj sebi dala o tome kako cu se ovaj put minimalno spakirati, medutim s druge me strane odusevljava cinjenica sto takve situacije istovremeno izvlace ono najgore i najbolje iz mene. Kreiraju moju osobnost, mjenjaju moj karakter (iako se cini da se u 27. nema mnogo toga za promijeniti) i tjeraju me da budem bolja; da se potrudim razviti zahvalnost za zivot koji zivim i sve sto imam, da shvatim besmislenost neceg sto svi mi volimo nazvati problemima (iako u realnosti oni to nisu). A to nije lako! Pogotovo ne s osobom poput mene koja cesto uzimam zdravo za gotovo sve sto volim u zivotu.
S druge pak strane putovanja oslobadaju od navezanosti na nesto sto smatramo nuznostima. Sve sto imate i o cemu ovisite stoji u 15ak kilograma vaseg backpacka. I nista vam vise i ne treba. Onaj osjecaj kad stojis pred prepunim ormarom s mislju kako nemas sto obuci, a radi se zapravo o tome da od siline stvari ne znas sto ces obuci... e pa ni toga na putu nema i savrseno sam zadovoljna s tih 7 majica i 3 hlaca koje imam. Medutim, strasno je tesko zadrzati taj osjecaj jednom kad se vratite u sigurnost svakodnevice...i zato putovanja (dobro ne samo zatoJ)!! Da se podsjetim sto sve u zivotu mogu i bez cega sve u zivotu mogu. So I think there are some more dragons left to slay, after all. J
A sada over and out jer su me komarci zivu izgrizli.
Majda
petak, 15. srpnja 2011.
S malim zakasnjenjem
srijeda, 13. srpnja 2011.
Another brick in a wall
ponedjeljak, 11. srpnja 2011.
Choose to be happy!!
photo by: Majda Praiz
Majda me nije uspjela nagovoriti da ih probam. Izgledali su toliko hrskavo da mi se dizao zeludac.
Alisa
Struja Svijesti Na SU573 Moscow -Beijing
Dora je vec napisala sve sto se imalo za reci o nasem osamnaestsatnom boravku na onome sto usitinu zasluzuje da se svrstava u top 5 najgorih svjetskih aerodroma. Ono sto taj status definitivno potvrduje jest uporna natmuresnost svakog rusa koji radi na bilo kojem salteru, standu, restoranu... Ali dobro, nasle smo mi nas siguran kutak Moskovskog aerodroma i tamo zastitile svoju vedrinu i optimizam od osudujucih pogleda aerodromskog osoblja.
Sanjajuci udobnost dubaiskog, singapurskog i dobrog starog istanbulskog Attaturk aerodroma odbrojale mi i tih 18 sati nestrpljivo cekajuci da se smjestimo u ono sto se iz perspektive lezanja u vreci na podu aerodroma cinilo udobno avionsko sjedalo. Avionska sjedala nisam nikada, a vjerujem da ce se mnogi sloziti sa mnom, smatrala udobnima, medutim lekcija broj 1 ovog putovanja jeste: promjeni perspektivu i stvari ce izgledati drugacije. J
Anyways, docekale mi nas boeing 767. Sjedalo 11 D, odmah prvi red iza first class J Smjestim se u svoje prijestolje i s olaksanjem na licu krenem prema svom malom ekranciu da vidim koji ce me filmici i igrice zabavljati narednih 8 sati do Beijinga, kad ono....mog ekrancica NEMA!!! Nema ni Dorinog, nema nicijeg!! Shvacam da datum proizvodnje ove letjelice datira u vrijeme prije zeljezne zavjese. Toliko o Laurinom nestpljivom cekanju da joj javim koji filmovi se vrte, buduci da ona i ekipa lete u utorak istim airlineom J
OK, browsing for other ways of entertainment... Uzimam in-flight magazin. Pisan je cirilicom, a buduci sam ja pripadnik one prve ratne generacije koja isto pismo nije ucila – vracam ga. U pretincu primjecujem jos jedan primjerak. Pa normalno da na internacionalnom letu mora postojati primjerak pisan engleskim jezikom. Slijedi lekcija br. 2 ovog putovanja: na internacionalnom letu, casopis ponuden za razonodu putnicima ne mora. (Dora: To me sjetilo, na aerodromski kiosci su krcati uzasa u sljedecem obliku – vidish naslove: Vanity Fair, Esquire, Q i poveselish se... a onda shvatish – ostatak je na cirilici...)
.Tete stjuardese krecu podjeliti slusalice i salvetice te one vlazne maramice. Buduci da sjedimo u prvom redu (onom do „zida" , stolic nije klasicno smjesten na sjedalu ispred mene, jerbo takvog nema pa pokusavam skuzit odakle ta mala radna povrsina ima za iskociti. Uto dolazi teta stjuardesa, pitam ju i to upravo citiram: „excuse me, how can i get my tray table out?" Zena me stvalja na ignore i baca salvetu u krilo. Je li moguce da i ona razumije samo cirilicu? „Du ju vont apl, orandz or tomato dzus" pita me ona tvrdim naglaskom i time odgovara na predhodno postavljeno pitanje o cirilici. „ Apple juce, please" odgovaram i nastvaljam: „ I cant get my tray table out, can you help me?" Odgovora, a ni pomoci dobila nisam. Samo sok koji mi je u nedostatku stolica za odloziti gurnula u ruku (sto je olakotna okolnost, buduci je i on mogao zavrsiti u krilu). Tray table pronalazim sama.
Nadalje, osjecam se duznom nesto reci o samoj pojavi tih nebeskih posluziteljica, aviokompanije ciji je logo srp i cekic (s krilcima, sto daje naslutiti da se radi o nekakvom avioprijevozniku). Odora je, naravno crvene boje od 100% poliestera. Ove su dame upravo srusile moj stereotip o manekenski gradenim ljepoticama koje apple juice posluzuju s osmijehom. Naime stjuardese aeroflota srednjovjecne su gospode (i poneki gospodin) robusne konstitucije s kosom smotanom u pundzu. Ne znam zasto bude u meni neka sjecanja na tete kuharice iz osnovne skole koje manestru s pastom posluzuju u one metalne tanjure sto na dnu imaj slicicu, pa jedes da sto prije vidis koja te slicica taj dan pripala. Za potpuni dojam nedostaju samo plave borosane na bijele carape. Teta koja posluzuje nas prolaz ima na uniformi rupu ispod pazuha. Time zakljucujem poglavlje o stjuardesama areoflota.
Karta na ovom komunalnom ekranu pokazuje da smo upravo presli Ural. Opet u Aziji. Srce mi je na mjestu. Jos malo...
Lik koji sjedi do mene cita knjigu i smije se glasno sam sa sobom. Iz nekog mi je razloga to malo jezivo. Ako ne cita tu svoju knjigu onda ni malo diskretno nastoji procitati moje misli s ovog ekrana. Zaboga, nadam se da ne razumje hrvatski?!?!
Over and out
Majda
nedjelja, 10. srpnja 2011.
Zabranjeni grad
Over&out.
Do
petak, 8. srpnja 2011.
"Puzeve kucice" ili "Nije grozno, ali je tlaka"
ponedjeljak, 4. srpnja 2011.
There Be Dragons
Ne znam u koju od dvije skupine ljudi koje Majda spominje spadam. Ja sam onaj zbunjeni početnik/štreber u ekipi koji već danima pokušava izbrojati od nula do deset na kineskom i iako zna kako se kaže pet (wǔ) i deset (shí), nekako uvijek uspije zaglaviti nakon dva... i jednostavno ne ide dalje.
Nije baš da nisam putovala u životu, ali kad pogledam onu suludo izpečatiranu putovnicu suautorice ovog bloga, nije baš niti da jesam (Danas je čovjek u kopiraoni, iz tog grbom urešenog svijeta u malom, skoro fotokopirao vizu za Kambodžu, umjesto kineske, morala sam mu dva puta pokazati što mu je točno zadatak - stranice su sadržavale daleko previše zamki...). Ja sam vidjela dobar dio Europe i čitavih tjedan dana hodala po tuniškom tlu u sigurnosti organiziranih tura, čime se ponosim - no svejedno sam amater.
Volim sigurnost. Ne razumijem ljude koje privlače adrenalinske vožnje u zabavnim parkovima. Brinem. Sve provjeravam dvaput. Prije nego upalim neki uređaj pročitam uputstva. Na tečaju o protupožarnoj zaštiti revno sam pisala bilješke - nek se nađu, za svaki slučaj. Ali zato idem 20 000 km od kuće ne bi li mi "guza vidjela puta" (i još to ljudima kažem, ne piskaram samo tu po nekom opskurnom blogu). Ako zvuči van mog karaktera, i je (a možda jednostavno taj njegov aspekt još nisam otkrila, npr. poput ljubavi prema Balaševiću... ;) ). Čemu to onda?
Jer mi se čini veće od mene. Jer je to jedna od onih ideja koja doleti i istovremeno razveseli količinom ludosti koju uključuje - znate jednu od onih ideja poput: E idemo u sladoled od čokolade s komadićima čokolade staviti namrvljeni Grisbi i onda dodati Nutelle i šlaga i sve to pojesti u plićaku? Totalno suluda ekstravagancija (i zapravo nešto što treba pamtiti ;) ). No da se vratim na početak ovog odlomka - Kad radim stvari koje su veće od mene, rastem. No, svejedno me strah. I to je u redu - svi se bojimo nepoznatog, onog na karti gdje piše: there be dragons...
Čemu onda sve to? Valjda je vrijeme da nađem kojeg zmaja. Ima li za to bolje zemlje od Kine?
Methinks not.
Over & out.
Do
petak, 1. srpnja 2011.
Osvrt na staru , dok stojim pred novom avanturom
„Svijet je knjiga i oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.“ – Aurelije Augustin
Postoje dvije vrste ljudi koji putuju. Jedni su oni koji odlaze na godišnji odmor. Žure po svoju teško zasluženu dvotjednu dozu sreće, te isto gotovo i zahtijevaju od destinacije koju posjećuju. Očekuju da će se zanimljive stvari dogoditi same od sebe. Ne dolaze da bi vidjeli već dolaze da bi im se pokazalo, a s putovanja se vraćaju preplanuli i siromašniji za određenu svotu novaca.
S druge je, pak, strane skupina onih koji putuju jer vjeruju da svako putovanje vrijedi više od stotinu pročitanih knjiga. Stapaju se s kulturom i mjestom. Njihova putovanja, poput putovanja prvih istinskih putnika – hodočasnika – imaju svrhu višu od albuma fotografija i nekoliko suvenira koji skupljaju prašinu na polici. Putuju da uče o svijetu i sebi samima, da razbiju predrasude, nadiđu svoje i granice vlastite kulture. Stapaju se s mjestom na koje dolaze i u potpunosti hvataju njegov ritam. Žele iskusiti, a ne samo promatrati.
Ja se sa svakim svojim putovanjem nastojim sve više uklopiti u ovu drugu skupinu. Međutim, i nakon što imate gotovo trideset zemalja svijeta iza sebe, teško je otputovati bez ideje komfora i navika s kojima živimo. Putovanja u kulture drastično različite od onih u kojima živimo gotovo da su brutalna. Prisilit će vas da vjerujete potpunim strancima, jer drugog izbora ni nemate. Izgubit ćete pojam sigurnosti koji ste do tada imali jer svojim nećete moći nazvati ništa osim snova, mora, neba i puta koji je pred vama.
No upravo tako, praznih glava i otvorenog srca krenuli smo na ovo putovanje za koje sam unaprijed slutila da će biti najdragocjenije od svih do sada. Od Singapura, preko Tajlanda i Kambodže do Bornea i Filipina, pred nama