Osvrt na staru , dok stojim pred novom avanturom

„Svijet je knjiga i oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.“ – Aurelije Augustin

Postoje dvije vrste ljudi koji putuju. Jedni su oni koji odlaze na godišnji odmor. Žure po svoju teško zasluženu dvotjednu dozu sreće, te isto gotovo i zahtijevaju od destinacije koju posjećuju. Očekuju da će se zanimljive stvari dogoditi same od sebe. Ne dolaze da bi vidjeli već dolaze da bi im se pokazalo, a s putovanja se vraćaju preplanuli i siromašniji za određenu svotu novaca.

S druge je, pak, strane skupina onih koji putuju jer vjeruju da svako putovanje vrijedi više od stotinu pročitanih knjiga. Stapaju se s kulturom i mjestom. Njihova putovanja, poput putovanja prvih istinskih putnika – hodočasnika – imaju svrhu višu od albuma fotografija i nekoliko suvenira koji skupljaju prašinu na polici. Putuju da uče o svijetu i sebi samima, da razbiju predrasude, nadiđu svoje i granice vlastite kulture. Stapaju se s mjestom na koje dolaze i u potpunosti hvataju njegov ritam. Žele iskusiti, a ne samo promatrati.

Ja se sa svakim svojim putovanjem nastojim sve više uklopiti u ovu drugu skupinu. Međutim, i nakon što imate gotovo trideset zemalja svijeta iza sebe, teško je otputovati bez ideje komfora i navika s kojima živimo. Putovanja u kulture drastično različite od onih u kojima živimo gotovo da su brutalna. Prisilit će vas da vjerujete potpunim strancima, jer drugog izbora ni nemate. Izgubit ćete pojam sigurnosti koji ste do tada imali jer svojim nećete moći nazvati ništa osim snova, mora, neba i puta koji je pred vama.

No upravo tako, praznih glava i otvorenog srca krenuli smo na ovo putovanje za koje sam unaprijed slutila da će biti najdragocjenije od svih do sada. Od Singapura, preko Tajlanda i Kambodže do Bornea i Filipina, pred nama 30000 kilometara i jedan cilj: skupiti hrabrost za istupanje s utabanog puta turista i tako postati iskonskim putnikom. Još prije tri godine Tajland i Kambodža okrznuli su moja osjetila, no sada sam im se odlučila vratiti starija, iskusnija i otvorenija. I uistinu, pokazalo se da je Bangkok mnogo više od prekrasnih palača, a Kambodža svoju istinsku ljepotu krije u ljudima. Kada otkrijete da onaj koji vas gotovo iritantno gnjavi ne bi li vam prodao beskorisne suvenire to čini da bi platio tečaj japanskog jezika koji silno želi naučiti, ili provedete poslijepodne igrajući „kružić–križić“ u pijesku s desetogodišnjom Ti, hramovi Angkora zabljesnu nekom sasvim drugačijom vrstom veličanstvenosti. Krenuti u džungle Filipina tražeći nomadsko pleme uzdajući se samo u poruku napisanu jezikom koji ne razumijete, ali ju pokazujete vozačima autobusa u nadi da će vas navesti na pravi put naoko možda graniči sa zdravim razumom. Međutim, to beskonačno povjerenje o kojem ovisite od vašeg sugovornika čini osobu s imenom, prezimenom i životnom pričom, briše strah od nepoznatog i ruši predrasude. Od djevojke koja prodaje banane kroz prozor autobusa, i dječaka što pješaci do škole sat vremena naučiti ćete da je svijet ipak prekrasno mjesto, treba se samo usuditi takvim ga i prihvatiti.