Goodbye Shanghai/Evo me doma...

U petak navecer stigla nam je vijest o strashnom uraganu koji se priblizava Shangaju. Cudoviste je to zvano supertajfun Muifa i najveci je od 2005. Ozbiljna stvar. Evakuirano je 200 000 ljudi iz nekog obliznjeg grada, a tisuce brodica usidreno u lukama. China Eastern otkazao je sve svoje Shangajske letove do ponedjeljka popodne. Dio najprometnije morske luke na svijetu luke bio je zatvoren. Dio mene se zabrinuo, pitala sam se treba li bjezati ili ostati, zvati nekoga - a ostatak je mislio: "Tajfun? Hm... Bas da vidim." I na kraju smo ostale, u sobi koja je bila u sredini hostela, bez prozora, ali sa klimom, na trecem katu - zlu ne trebalo, imale smo svoj bunker. Ustala sam se ujutro, a ekipa u predvorju (sa staklenim vratima) sjedi, smije se, tipka i igra uno. Vrata otvorena, malo puse, a vani ljudi pedaliraju, elektricni motorini zuje, na ulicama susjedi razgovaraju i popravljaju prastara prijevozna sredstva, peku se valjusci (i dobro mirisu), mame, tate i mala djeca se shecu, u posti zastitar spava, a zena za pultom se cudi sto radim tamo, sunce se probija kroz oblake, temperatura 30C... Dobar neki tajfun...

Volim Shanghai, jer izgleda kao jedan od onih pretjeranih snova. Premalo vremena sam provela u njemu da bih mogla ista vise reci, ali obecala sam si to popraviti. Bar jos jednom moram se provozati metroom - ima nesto oslobadjajuce u trenu kad shvatis da mozes na tako velikom mjestu zujati sam i ne izgubiti se. 

Krenule smo na aerodrom jucer u 7 ujutro. Nas dvije i 6 torbi na pocetku rush houra, ali proslo je dobro. Vozila sam se do Pudonga i razmisljala o svemu sto se nadogadjalo proslih mjesec dana, a da vam nisam ni spomenula. Slagala sam si neku top listu, vise ni sama ne znam poredak, ali pri samom vrhu bili su: upadanje na set filma (ili kakve sapunjare, nismo vise sigurne, covjek je jako dramaticno umirao, vise puta i puno se plakalo) i fotkanje s glumcima/statistima; voznja neke elektricne zujalice po Pingleu dok iz nje tresti nesto sto zvuci kao "Komsija, komsija"; trenutak kad me prodavacica pustila samu da surfam u ducanu/garazi s racunalnom opremom, jer je morala nahraniti klince; Romana, Ivana i Majda rucale su u jednom seoskom hramu; trenutak kad je nas mirni strpljivi vozac izasao iz kombija i poceo vikati na mudraca koji mu je sjeo na far tri puta (nije mu bilo jasno zasto ne moze naprijed)...razgovor izmedju Kineza i Indijca u hostelu, nakon sto je Indijac kineskom drustvu spremio pravi spicy obrok (prije toga im je tvrdio da njihova kuhinja nije ljuta, a oni njemu suprotno):
"Was it spicy?"
Kinez (shmrcajuci, kroz suzne oci): "Nooooo...shmrc Do you have a tissue?"

"Moja domovina" u Guilinu i "Ja vas razumem. Odakle ste?"... ima toga jos, sigurna sam. Pocet cu se prisjecati kad dodjem doma i naspavam se. 

U svakom slucaju, gotovo je. Ovo pisem s onog uzasa zvanog Sheremetyevo, ali s dobrim vijestima - nasle smo jednu osobu dobre volje: jucer nam se teta cistacica obratila s "Djevojcke", pa rekla nesto sto bi znacilo "biste li se malo pomaknule da pobrisem pod" i kad smo se maknule rekla "Spasiba". Trebalo bi ju klonirati i dati joj da sve radi uz povisicu, dobre beneficije i godisnji za svaku njenu inacicu.

Za tri sata polijecemo za Veneciju, a onda... doma: na jogurt i maminu spizu. Jedva cekam!

To bi bilo to. Bilo je lijepo pisati vam. Vidimo se negdje na kavi.
All my love,
Over&Out,
Do

Dekadencija

....izlaz iz metroa koji mirisi... na parfem...i to Burberry Summer s promotivnog standa...
...shopping centar kojeg cuvaju ljudi u crnom sa slusalicama u usima, a u nazivima ducana se nizu Chanel, Louis Vouitton, Prada, Gucci, Miu Miu, Tom Ford...
...ekipa koja ispred njega uporno prodaje Lolex...
...hram koji je 1930tih vodio opat i gangster, poznat po svojim konkubinama i bijelim ruskim zastitarima koji su nosili blindirane kovcege ne bi li ga prekrili u slucaju napada...kazu da je staro zdanje poput Shangaja: 95% renovirano, 5% ocuvano... i cijelo bljeshti zlatno.
...ociscene ulice po kojima setaju mrshavice u prelijepim haljinama, visokim potpeticama i drzanjem manekenki...
...taksist koji u 2 ujutro upali taksimetar, ne cjenka se oko cijene, ne vozika naokolo, i trudi se naci odrediste kako god najbolje moze, ali svakih tristo metara kosta 1 yuan, a voznja autocestom traje 35 minuta...
...Besame mucho koja lagano svira na cesti, bossa nova koja odjekuje necim sto se zove leisure centre.
... roza plocice u toaletima nad kojima se ne cuci, vec na kojima se sjedi, a koji mirisu po nekom sredstvu za ciscenje.
...visoki neboderi u kojima se danju vide oblaci kao u zrcalima, a nocu imaju neonski sjaj cijih je 5 min vjerojatno blizu vrijednosti proracuna zemlje iz koje dolazim...
...neoni - po brodovima na rijeci i motorima u akrobatskoj predstavi... shljokice po svilenim maramama...
...kupovina neke torbice u nekom ducanu za neki nevelik novac, da bih dosla u hostel i od svoje cimerice amerikanke cula "It's a Dior knock-off!! See the stitching?" Imam laznjak, a da se nisam ni trudila. (hihi)
...klub koji se zove The Spot, u kojem svira remiksirani Bitter Sweet Symphony s orkestralnom pratnjom i Willow Smith, lusteri izgledaju secesijski, Klimt visi po zidovima, a cuga za cure je besplatna... i fina.
...klub koji se zove The Velvet Lounge, i sav je prekriven crvenim barshunom...
...kineskinje koje plesu pred starijim turistima ne bi li privukle paznju...
...boca vode koja u klubu kosta 70 yuana...
...odrzavan i nov metro koji vozi i nakon 11, iako su svi suprotno govorili...
...tetica u tuk-tuku koja ludo vozi kroz crvena svjetla i pregoleme BMWe, ne bi li mi pomogla naci prijateljicu kojoj je zadnji vlak zatvorio vrata pred nosom... zapravo ne zna koga trazim, ali zna sto panicno HURRY! znaci.　
...prosjak u podzemnoj koji sa zbunjenosti i veseljem prima cokoladicu umjesto novca...
...sigurnost da cu gdje god bila negdje naci nesto sto mogu pojesti...pa cak i ako mi srce pozeli normalan jogurt... kosta 25Y, ali je kiselkast i slan, i dostupan...
...lakovi za nokte i radnje s manikurom... posvuda... a u Pekingu ih nije bilo ni u zapadnjacim trgovinskim lancima, ni kao lijek za moje ispucane nokte... kao ni donjeg rublja... neki clanovi nase ekspedicije, dobrano su se namucili naci grudnjak - H&M u Chengduu ih jednostavno ne drzi...
...The Bund...
...i slasticarnice... s cokoladom... puno cokolade...
....eto... to je Shangaj za mene... a jesam turist...

...vratit cu se, toliko znam.

Over&out,
Love,
Do

Guilin Lu

Taksisti vole pricati na mobitel dok nas voze. Tko zna kakve smo vec sve mracne tajne cule, a da nismo ni svjesne. Ovaj taksist vozi nas po mraku kroz koji se u sred grada naziru nekakve litice. Trazio nas je daleko previse novca, no to bi zaradio pomocu taksimetra, ali tu stvari tako funkcioniraju. Problem je u tome sto nas je dovezao pred krivi hostel, kao i ekipu iz drugog taksija. Trazimo novi taksi i stizemo na pravu adresu, ali oni tvrde da nemaju nase rezervacije. Pouka je: Hosteli se rezerviraju preko interneta, ne telefonom - tako ljudi na recepciji znaju da cemo im dati javnu evaluaciju, pa paze sto rade.

 

Opet je dugo vremena proslo od kad sam pisala, i previse toga se nadogadjalo da bih stigla u ovih 15 minuta sto imam sve napisati. U Guilinu smo. 5 dana smo provele na turi po rizinim poljima i okolnim selima (od toga 4 dana nismo tocno znale gdje smo, jer su i nazivi gradova bili na kineskom), 2 dana smo bile u Kunmingu, a onda smo doletjele ovamo. Sad nas je 5 - dosla je i Samantha iz New Yorka.   

 

Ne znam koliko cu stizati pisati nove postove, i zao mi je zbog toga. Sljedeci utorak slijecemo u Veneciju i to se cini jako brzo. U svakom slucaju, ako ne stignem pisati, morat cete me potraziti da vam pricam detalje - a ionako ima puno stvari koje nisu stale medju ove znakove. ;)

 

Over&out,

Love,

Do