S malim zakasnjenjem

Kaze Majda: “Nisam napisala puno jer sam znala da ces ti sve napisati.” Rekla sam da sam streber. Mislim, vjerovale su one meni to i prije, ali pitam se pretjerujem li pamcenjem podataka iz vodica i plana grada + jucer sam u vlaku ispisala 4 stranice teksta koje cu sada kao pretipkati i dati vama na citanje. Mozda toga bude nesto manje... Nije lako blogati kad si totalno smeten svim cudima oko sebe – ne stane to na papir, ali evo sazetka  – tri, cetiri...

13.7 PROMJENE

Stigle su Romana i Ivana i promijenile smo hostel. Sad smo u jednom hutongu (uskoj ulici punoj lokalaca i njihovih ducana i raznih radnji) u hostelu koji bljesti od cistoce (oni koji su putovali po Aziji znat ce koliko su takve pojave rijetke), a navecer leci u dvoristu na ljuljacku i slusati lisce kako shushti poput pocetka pljuska je neopisivo opustajuce. Nakon sto smo se smjestile zaputile smo se u Lama Temple (sto je bio moj prvi izravan dodir s budizmom, ali kako nas ceka Tibet, necu puno o tome) i Temple of Heaven. Bilo je to moje prvo razgledavanje, osim sto smo se setale po hutonzima oko Tornjeva Bubnjeva i Zvona, i uzivala sam.

Mozda se neki pitaju, sto smo cekale do tada? Prilagodjavale smo se mjestu i vremenu, a neke ostre oci primjetit ce i promjenu kvalitete nasih fotografija. Kupovina fotografske opreme bila je cjenkashka pustolovina svoje vrste, ali moram se osvrnuti na nesto drugo. Pred x mjeseci u Novom Listu je izasao clanak o kineskim studentima koji su u Hrvatsku dosli na zamjenu i navodno ovdje otkrlili ono sto mi zovemo „slobodno vrijeme“. Pri prvom posjetu robnoj kuci s foticima dosle smo u doba rucka i svi su jeli na svojim radnim mjestima, a nas ignorirali. Kad su pojeli, onda su maknuli padelice i zaspali tocno tamo gdje su jeli. Nisam ocekivala da cu u Kini uci u ducan pun spavajucih ljudi. Mozda pocinjem uocavati odredjen obrazac – Blogger nije zabranjen, ali postoje odredjene tehnicke poteskoce; ne znaju sto je to „slobodno vrijeme“, ali na radnom mjestu odspavaju. Hm... Zanimljiv pristup zivotu.

14.7 ujutro: ZID, GRAD, PALACA

U zadnja dva dana popele smo se na Kineski zid, vidjele Ljetnu palacu i posjetile Zabranjeni grad. Ukupan dojam: ...koliko ljudi je u ovoj zemlji... tesko je uhvatiti kadar kroz koji netko nece proletjeti. Kroz Ljetnu palacu dan prije nego smo mi dosli proslo je 41 000 ljudi, za dan naseg posjeta prognozirali su koju tisucu vise – oko 44. Na slicne brojeve za Zabranjeni grad nisam naisla, ali moraju biti veci: povrsina mu je veca, a guzva gotovo ista. Na Zid smo se popele s tocke koja ze zove Badaling i prema vodicima daje pogled na najveci dio spomenutog zdanja – a taj pogled dokle seze otkriva i tockicu do tockice koje se secu i fotografiraju (gotovo uvijek s obje ruke u zraku). Ali moram se pohvaliti - u cijelom tom neredu na zidu nasla sam nesto sto me jako razveselilo: jedan mali plosnati okrugli zeleni broj 42 (tko ne zna sto je to brzo po „Vodic za autostopere“).

14.7 popodne/navecer: 5. Na 60

Napustile smo Peking. Krenule smo vlakom sa Zapadne zeljeznicke postaje(velebnog zdanja zagusenog ljudima). Vlak je krenuo u 19.03, a mi smo prema stanici krenule u 17.10 – 10 minuta nakon sto je poceo popodnevni rush hour. Ljudi iz hotela su nam pozvali taksi koji nikada nije stigao, ali zato smo zaustavile vjerojatno najdefenzivnijeg vozaca u Pekingu. Voznja ovdje ne bi se mogla nazvati divljom, jer nema naglih kocenja i sve nekako tece. Mozda bi „deterministicki kaos“ bio dobar opis, jer sve izgleda ludo i kao da ce se svi sa svakim svaki cas sudariti, ali zapravo u potpunosti shtima i svi su neozlijedjeni (ili bar vecina). Nas vozac se u cijeloj toj prici nije bas snasao. Kad bolje razmislim nije se bas snasao ni u ulozi vozaca – kao da mu nitko nije rekao da auto nece bas dobro voziti ako vec na 40kmh prebaci u 4., a sa 60kmh dosegne vec i 5. brzinu. Auto koji vozi je star i bilo nas je strah da ne stane na kojoj od tih 12 tracnih avenija. U kolonama smo stajali tocno 53 minute (Ivana zna, jer ih je cijelu voznju od ukupno sat i 15 min pratila kako protjecu). A kad smo napokon utrcale u postaju, dogodilo se nesto sto nas zapravo i nije trebalo toliko iznenaditi – SVI semafori za dolaske i odlaske bili su ispisani kineskim znakovima. Srecom, brojevi su ostali arapski pa smo se nekako snasle.

I sad sjedim u vlaku u kojem cu se voziti 12h do mjesta po imenu Pingyao. Okruzena  (da ne kazem imobilizirana) sam ljudima s kojima su mi jedini nacini sporazumijevanja osmjeh i pantomima. U avionskim sjedalima smo, a u vlaku se prodaju u stajaca mjesta, pa sam pred malo pomogla jednom barbi da razmontira nekakvu prijenosnu stolicicu od metala i krpe. Kondukteri preskacu ljude. Zapravo, bez preskakanja nema ni kreatanja osim ako ne znas letjeti.

Sjedim tu i pisem, a svi oko mene prati meoje ruke. Barem 5 pari ociju kiselo ce se nasmijesiti ako podignem pogled, a onda se okrenuti na drugu stranu. Osjecam se kao da sam u nekom malom selu – sjedim s bakom, djedom i unukom i baka me upravo ponudila nekakvim pecivima. Kad smo kupovale voce cijeli vagon je pratio predstavu nenamjernog cjenkanja proizaslog iz nerazumijevanja cinjenice da izgovoreno „fifty“ znaci „fifteen“. Sad stize neki barba i dijeli nekakvu neobicnu juhicu u plasticnim padelicama, a svi s poda ustaju ne bi li njegova kolica prosla. Necu moci ovako izravno prenositi, jer cu propustiti sve vazno... Ali moram jos ovo dopisati – wc je rupa koju ispire cijev za zalijevanje vrta, u vlaku klima hladi kao luda, a ljudi pushe – gdjegod i kakogod (nemam dokaznog materijala za dodati i shtogod).

15.7 rano ujutro: MRGUD

Trenutno mrzim ovaj vlak i svo ovo guranje. Nisam nista spavala. Ljudi prolaze i zabijaju se u moje rame, koje valjda strshi sa stolice. Sjedalo mi je strasno neudobna, a od svih ljudi noge ne mogu pomaknuti, jer nemam kamo. Uspjelo mi je nekako sprijateljiti se s bakom pored koje sjedim. U jednom trenutku uhvatila me za ruku i rekla mi nesto sva tuzna – mislim da ni njoj nije lako, a tko zna kamo ide. Stogod radila – trazila kemijsku ili otvarala backpack, pomaze mi kako moze. Kasnije joj je strashno zanimljiv bio moj iPod, pa smo slusale Shakirin „Gypsy“ svaka s jednom slushalicom u uhu. Smijala se, tapkala nogama i nesto pricala svom muzu kojem je sve to bilo zapanjujuce. Sade joj nije bas po volji.

Priblizavamo se kraju putovanja. Sad je 6.15, a mi ne znamo gdje i kada trebamo sici, jer razglas ne najavljuje stanice. Svako malo pitam baku „Pingyao?“, a ona vrti glavom. Na kraju je mobilizirala nekakve zeljeznicke radnike da nam kazu kad budem stigle. Mislim da su se dobro salili na nas racun. Nesto su nam pricali, jedan mi je cak nesto zapisao i pokazao – valjda je mislio da cu tako lakse shvatiti. Ali na kraju su nam spustili torbe, olaksali izlazak i spremno pozirali za fotografiju. Vlak staje. Napokon!

Over&out,

Dora