No more dragons left to slay???

" Mrzim ovaj vlak, ja dalje idem avionom!!" viknula je Dora, samo naoko nicim izazvana, u svom bunilu negdje oko 3 ujutro,u nedodziji izmedu Pekinga i Ping Yaoa. Trgnula me iz mog polusna i prizvala gotovo neprimjetan osmijeh na moje lice. Nije to nikako bio zloban osmijeh, vec osmijeh izazvan simpatisnoscu situacije, ukoliko se dvanaestsatna voznja u vagonu predvidenom za 100 ljudi u kojem je u tom trenutku bilo najmanje 300 moze iz ikoje prespektive takvom nazvati. Dora, nasa mala baza podataka, hodajuci Lonely planet, debitantica je u putovanjima ove vrste i upravo je u tome ljepota njezine situacije. Gledam ju kako intenzivno dozivljava svaki detalj (zato i jesam prepustila updatanje informativne vrste, a odmene dobivate samo ova kasnonocna bauljanja o svijetu i zivotu), kako diktira podatke o svakoj atrakciji pred koju stanemo, sluzi se kartom i kompasom, intenzivno je oprezna u svakoj situaciji i mrzi ovaj vlak u 3 ujutro ni ne sluteci koliko je sretna sto vagon djeli samo s hrpom natiskanih kineza, a ne i s njihovom pripadajucom peradi ili stokom bilo kave vrste. Gledam ju, i na svemu tome mozda joj malo zavidim. Zavidim joj na ushicenosti koje prvo veliko putovanje donosi, na odusevljenju koje izaziva prvi doticaj s novom kulturom, religijom, obicajima, hranom, ljudima, vlakovima koji u ovom slucaju predstavljaju jedan mali kineski mikrokozmos. Ja sam, a vjerujem da isto mogu reci za ostale dvije suputnice, sve to negdje putem izgubila. Is there no more dragons left to slay for me??

Svakim sljedecim putovanjem shvacam kako destinacija postaje potpuno nebitna i kako je jedino bitno samo putovanje kao takvo. Kretanje izvan vlastitih okvira. Mislim da je Salkovic jednom napisao da je sretan samo kad se krece. Ja ne bi otisla toliko daleko, jer ne mogu reci da ne postoje ine stvari koje me u zivotu cine sretnom, medutim usudila bi se reci da sam slobodna samo kad se krecem. Osjecam slobodu kad se tiskam u vlaku s kinezima, ili guram bus koji je zapeo u blatu negdje u filipinskoj dzungli. Dok besciljno lutam ulicama Pekinga trazeci hostel u zemlji u kojoj nitko ne govori jezik koji ja razumijem niti razumiju pismo kojim ja pisem, s 15 kg tereta na ledima, s foticem i svom pripadajucom opremom u ruksaku na prsima (a kupila sam si novi objektiv, tako da ih sad brojim triJ) koji neupitno sputavaju moje kretanje, ja se opet u svoj apsurnosti situacije osjecam slobodnom. I nemojte me krivo shvatiti, ne uzivam u takvim trenucima, i ja mrzim taj vlak i sve te kineze, i taj prokleti backpack i cinjenicu da nisam izvrsila obecanje koje sam samoj sebi dala o tome kako cu se ovaj put minimalno spakirati, medutim s druge me strane odusevljava cinjenica sto takve situacije istovremeno izvlace ono najgore i najbolje iz mene. Kreiraju moju osobnost, mjenjaju moj karakter (iako se cini da se u 27. nema mnogo toga za promijeniti) i tjeraju me da budem bolja; da se potrudim razviti zahvalnost za zivot koji zivim i sve sto imam, da shvatim besmislenost neceg sto svi mi volimo nazvati problemima (iako u realnosti oni to nisu). A to nije lako! Pogotovo ne s osobom poput mene koja cesto uzimam zdravo za gotovo sve sto volim u zivotu.

S druge pak strane putovanja oslobadaju od navezanosti na nesto sto smatramo nuznostima. Sve sto imate i o cemu ovisite stoji u 15ak kilograma vaseg backpacka. I nista vam vise i ne treba. Onaj osjecaj kad stojis pred prepunim ormarom s mislju kako nemas sto obuci, a radi se zapravo o tome da od siline stvari ne znas sto ces obuci... e pa ni toga na putu nema i savrseno sam zadovoljna s tih 7 majica i 3 hlaca koje imam. Medutim, strasno je tesko zadrzati taj osjecaj jednom kad se vratite u sigurnost svakodnevice...i zato putovanja (dobro ne samo zatoJ)!! Da se podsjetim sto sve u zivotu mogu i bez cega sve u zivotu mogu. So I think there are some more dragons left to slay, after all. J

A sada over and out jer su me komarci zivu izgrizli.

Majda