"Puzeve kucice" ili "Nije grozno, ali je tlaka"

Negdje unutra u ovoj zgradi sjedim na novinama pored nekog automata i tipkam ovo sto citate. Sjedim tu tako jer je to jedina slobodna uticnica i jos ima nesto mira oko sebe. Desno od mene u izlogu nekog djutica su Fabergéova jaja i nekakav alkohol koji se ne bih usudila uzeti u ruku da sto ne ostetim, a lijevo od mene Majda spava snom pravednika na vreci, na podu nasuprot vrata na kojima pise VIP lounge. Ovo nam je 14. sat na ovom aerodromu. Ostala su jos 4.

Krenule smo jucer u 7 ujutro, s 2 backpacka, 2 manja ruksaka, 2 vrece za spavanje i dvije torbice - a cak nismo ponijele sve sto je jedno pravo zensko moglo ponesti. Voznja do aerodroma je bila dobra (Hvala Davoru na voznji i Dariju na pratnji!!), cijela procedura u Veneciji je prosla ok i uzletjeli smo. Obratio nam se pilot, kao sto se uvijek obraca i rekao: vozimo se brzinom od X50 kmh,  na visini od 10 000 i kusur metara, a u Moskvi je 28 stupnjeva celzijusevih. Bit ce da je dobio podatak ocitan unutar kojeg terminala, jer sletjeli smo po neveri i gustoj magli, a vani nije bilo preko finih ugodnih (tesko prezaljenih) 20C. U Terminalu F prikazanom na gornjoj slici, prica je u potpunosti drugacija.

To je terminal drugog po redu najveceg moskovskog aerodroma - Sheremetyevo, a predodredjen je za internacionalne letove (cijelu noc me bude obavijesti od Shangaju, Dubrovniku, Hong Kongu, Bruxellesu, Palermu, Philadelphiji...) i ako je vjerovati Wikipediji, jedini od svih terminala kojeg ruka renovacije jos nije zahvatila. Hodnici su 2m siroki, pusenje je dozvoljeno, a klima...te nema. Nema ni prozora kojeg bi se dalo otvoriti. Tako da cijelu vecer i noc micemo ljepljive shishke s chela. Web stranica obecava 3 razlicita pristupa internetu - imamo samo jedan, slabasan s kojim se treba boriti ne bismo li kakvu informaciju prenijele kome. Uticnice su ovdje rijetka pojava i oni koji ih ulove od njih se ne micu. Onaj presvijetli lounge kojem smo se veselile postoji - ima i klimu, i mjesta za spavanje, i TV s hrpom kanala i uticnice, i sav je neki super i kosta 40 dolara na 2 sata, a clanovi Diners kluba mu "privremeno nemaju pristup"... Osoblje je uglavnom namusheno, gdjegod usle - kao da smo nesto skrivile.

Htjele smo provesti sto vise vremena u restoranu na kaucima, ali od vrucine se tamo jednostavno nije dalo disati. Bar smo nesto pojele - iako su Majdini pileci fileti vise licili na pilece fjoke, a moj pileci batak nije imao kost nego rupu . Salata je bila dobra, pomfri prolazan, ali to je sve skupa kostalo previse.

 

                                                               da, ananas je sladak i nauljen...

I tako smo dosle do ove nase puzeve kucice u jednom hodniku na katu. Nisam se naspavala - kako ljudi prolaze ili nesto prenose (cak nije bitno jesu li pored nas ili samo negdje na nasem katu) tako se pod ljulja, avioni svojim slijetanjem ljuljaju cijelu zgradu, tete na razglas konstantno nesto objavljuju (prvo na veselom i tecnom ruskom, a onda na nekom ispricavajucem isprekidanom engleskom), lampe stalno gore, a vrucina je neugodna.

Plan do aviona je isprobati sve parfemcice i naocale po djuticima.  

Trenutno jako volim ovaj blog, jer od silne razonode na ovom mjestu, ne znam sto bih radila da ga nema... 

Eto, 

toliko od mene.

Over&Out.

Do